DE ADMINISTRANDO IMPERIO – 31. GLAVA

Constantinus Porphyrogenitus de thematibus et de administrando imperio (ur. Bekker, Immanuel). U: Corpus Scriptorum Historiae Byzantinae Vol. III (ur. Niebuhr, B. G.), Bonn, 1815., 147-152.

31. de Chrobatis et terra quam nunc incolunt

Chrobati, qui Dalmatiae partes nunc inhabitant, a Chrobatis baptismi expertibus, qui et albi appelantur, originem ducunt; qui sane ultra Turciam prope Franciam incolunt, et Sclavis contermini sunt non baptizatis Serviis. Chrobati autem dicuntur lingua Sclavorum, id est terram multum possidentes. Atque hi ipsi Chrobati ad Romanorum imperatorem Heraclium confugerant, antequam Servii confugissent ad eundem imperatorem Heraclium, quo tempore Abares armis inde Romanos eiecerant; quos Roma adductos Diocletianus imperator illic habitare fecerat, unde et Romani nuncupati sunt, quod Roma venientes sedes posuissent in illis regionibus, nempe Chroboatia et Servia, uti nunc vocantur. Pulsis vero Romanis illis ab Abaribus tempore eiusdem Romanorum imperatoris Heraclii, desolata eorum regio iacuit; quapropter iussu huius imperatoris iidem Chrobati armis arreptis Abares ex illis locis expulerunt, et in ipsorum terra, quam etiam hodie tenent, sedes collocarunt. Erat autem Chrobatis illis tunc temporis princeps Porgae pater, Heracliusque imperator Roma per legatum sacerdotibus, accersitis, constitutoque ex ipsis archiepiscopo episcopo presbyteris et diaconis, Chrobatos baptizavit. Et tunc quidem Chrobatorum princeps erat Porga.

Regio autem haec quam incoluerunt Chrobati, ab initio sub potestate erat Romanorum imperatoris; unde etiam in hodiernum usque diem palatia ac hippodromus Diocletiani imperatoris supersunt in regione Chrobatorum, in urbe Salona, quae est proxima urbi Aspalatho.

Hi autem Chrobati baptizati extra limites propriae terrae non libenter aliis bellum inferunt, idque quia oraculum quoddam sive statutum acceperunt a Romano pontifice, qui sub Heraclio Romanorum imperatore sacerdotes misit eosque baptizavit, Chrobati siquidem post acceptum baptismus pepigerunt et chirographis propriis datis S. Petro apostolo iuraverunt, nunquam se alienam terram armis invasuros, sed pacem habituros cum omnibus volentibus; et imprecationem vicissim a Romano pontifice acceperunt, ut si quando aliae gentes ipsorum Chrobatorum terram invaderent belloque infestarent, pro iis pugnaret vindexque esset eorum deus, victoriam conciliante Petro Christi discipulo. Multis vero annis elapsis in diebus principis Terpemere, qui pater fuit principis Crasemere, e Francia, quae inter Chrobatiam et Venetiam media est, veniens vir quidam Martinus nomine, maxime quidem pius sed habitu seculari, quem iidem quoque Chrobati miracula fecisse plurima dicunt; hic porro vir pius imbecillus admodum ed pedibus mutilatus, ita ut a quattuor baiulis quocunque vellet deferretur, illud sanctissimi pontificis mandatum Chrobatis ad ultimum vitae finem servandum esse itidem sanxit, eadem illis quae antea pontifex imprecatus. Quapropter neque sagenae ipsorum Chrobatorum neque condurae unquam ad aliquem bello infestandum abeunt, nisi si quis eos adoriatur. Sed huiusmodi navigiis Chrobati, qui mercatus frequentant, ad emporia proficiscuntur, oppidatim circumeuntes Paganiam et sinum Dalmatiae Venetias usque.

Chrobatiae autem princeps ab initio, id est ab Heraclii imperatoris temporibus, Romano imperatori, non Bulgariae principi subditus erat. Neque Bulgarus cum Chrobatis bellum gessit, praeter Michaëlem Borosen Bulgariae principem, qui sumptis armis bellum ipsis intulit, sed cum nihil efficeret, muneribus datis et acceptis pacem fecit. Neque Chrobati unquam Bulgaris tributum dederunt, sed alteri alteros saepe amicitae ergo donis cohonestarunt.

Baptizatae vero Chrobatiae urbes habitate istae sunt, Nona, Belogradum, Belitzin, Scordona, Chlebena, Stolpum, Tenen, Cori, Claboca.

Exhibetque equitum sexaginta milia, peditum centum milia, et sagenas octoginta; conduras centum; et sagenae quidem quadraginta viros habent, condurae vero viginti, nempe quae maiores: nam minores decem viros tantum habent.

Atque haec quidem Chrobatiae potentia et copiae fuerunt usque ad principatum Crasmere; quo mortuo cum Mirosthlabus filius, postquam quadriennium genti praefuisset, a Pribunia bano interfectus esset, plurimis obortis dissidiis ac factionibus equitum peditumque numerus valde imminutus est, item sagenarum ac condurarum. Et sagenas quidem nunc triginta habet, conduras magnas parvasque, et equitatum peditatumque.

Magna autem Chrobatia, quae etiam alba cognominatur, in hodiernum usque diem sine baptismo est, quemadmodum et finitimi Servii: equitem peditemque non habet tam numerosum quam baptizata Chrobatia, quippe frequentibus incursionibus infestata Francorum Turcarum Patzinacitarum; neque sagenas, neque conduras item, aut navigia, ad mercaturam habet, utpote a mari remota, a quo quidem triginta dierum itinere distat. Mare autem, a quo totidem dierum itinere distat, illud est quod nigrum appellatur.

Klaić, Nada. Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. Zagreb: Školska knjiga, 1972., 5-6.

Prevedeni ulomak iz 31. glave: Grafenauer, Bogo. Prijevod prvi puta objavljen 1952. godine u "Prilogu kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata", Historijski zbornik V, sv. 1-2, str. 1-56.

31. O Hrvatima i pokrajini u kojoj sada stanuju

Da Hrvati koji sada stanuju u dijelovima Dalmacije, potječu od nekrštenih Hrvata, nazvanih i "bijeli", koji stanuju s onu stranu Turske, blizu Franačke i graniče sa Slavenima, nekrštenim Srbima. Ime "Hrvati" znači na slavenskom narječju toliko kao "oni, što imaju mnogo zemlje". Ovi Hrvati bili su pribjegli romejskom caru Herakliju, još prije nego što su pribjegli Srbi istome caru Herakliju, u doba, kad su Avari oružjem protjerali odanle Romane, koje bijaše onamo doveo car Dioklecijan i ondje im odredio boravišta. Zato su se i nazivali Romanima, jer su bili iz Rima i postali kolonisti u onim zemljama, to jest u Hrvatskoj i Srbiji, kako se danas nazivaju. Kad su prema tome Romani za vrijeme istoga cara Heraklija bili protjerani, ostalo je njihovo zemljište pusto. Tada su Hrvati na zapovijed cara Heraklija pograbili oružje, istjerali iz tih krajeva Avare i naselili se po naređenju cara Heraklija u zemlji Avara, gdje danas stanuju. A u to doba su Hrvati imali Porgina oca za vladara.

Da velika Hrvatska, zvana i bijela, do danas nije krštena, kao ni susjedni joj Srbi. Ona podiže manje konjaništva, istotako i pješadije, nego krštena Hrvatska, jer ih neprestano pljačkaju Franci i Mađari i Pečenezi.

Car Heraklije pak je poslao i doveo iz Rima svećenike i načinio od njih nadbiskupa i biskupa te svećenike i đakone, i pokrstio je Hrvate; a imali su ti Hrvati u to doba arhonta Porga.

Hrvatski knez je od početka, to jest od vladanja cara Heraklija, podložan romejskome caru...

Mađor, Mirko (ur.). Konstantin Porfirogenet - O upravljanju carstvom. Prijevod i komentari Nikola pl. Tomašić (hrvatski), Gyula Moravcsik, R. J. H. Jenkins (grčki i engleski). Zagreb: Dom i svijet, 2003., 80-83.

Preveo: Tomašić, Nikola. Prijevod prvi puta objavljen 1918. godine u Vjesniku kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 20, str 22-29, gl. 1-36 (dopuna neobjavljenih rukopisa i kompletno izdanje cjelokupnog prijevoda objavio je Emilij Laszowski 1928. godine u spomenutom Vjesniku II, serija 8, str 1-70.).

Glava XXXI. O Hrvatima i zemlji koju sada nastavaju

Hrvati koji sada nastavaju strane Dalmacije, potječu od nekrštenih Hrvata, koje i Bijelima nazivlju. Oni su onkraj Turske, stanuju blizu Frangije, a susjedi su Slovenima, nekrštenim Srbima. Riječ pak Xρωβάτoι znači na slov. jeziku one, što imaju mnogu zemlju. Ovi se Hrvati utekoše k romajskom caru Herakliju, pre no što se Srbi utekoše k istome caru Herakliju, u doba, kada Avari svojevavši Romane odonuda izagnaše, koje je car Dioklecijan doveo iz Rima i tamo nastanio, rad čega se i prozvaše Romani, što su došavši iz Rima tamo se nastanili, naime u tako zvanoj Hrvatskoj i Srbiji. Pošto su u doba romajskog cara Heraklija ovi Romani protjerani od Avara, njihove su zemlje stojale puste. Po naredjenju dakle cara Heraklija ovi Hrvati pograbivši oružje i protjeravši odanle Avare nastane se po odredbi cara heraklija u toj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. U ovo pako doba imadjahu Hrvati za arhonta Porginog otca. Car pako, Heraklij pošalje i dovede iz Rima svećenike, načini od njih arkiepiskopa, i episkopa i prezvitere i djekone, pa pokrsti Hrvate. Ovi pako Hrvati imahu u ono doba arhonta Porgu.

Ova zemlja, u koju se nastaniše Hrvati, bijaše od početka pod vlašću romajskoga cara. Odtale se još u današnji dan čuvaju u zemlji Hrvata palača i hipodrom cara Dioklecijana u Solinu, blizu grada Spljeta.

Ovi kršteni Hrvati ne vole izvan svoje zemlje drugima zaratiti. Dobili su bo neko proroštvo i zakon od pape rimskoga, kad im je poslao za cara Heraklija svećenike, pa ih pokrstio. Ovi se Hrvati i obrekom i hirografom zavjere svetomu Petru apostolu stalno i čvrsto, da nigda ne će na tudju zemlju poči i vojevati, nego će radije mirovati sa svima, koji tako htjet budu, primivši od istoga pape takav zakon: ako koji drugi narodi protiv zemlje tih Hrvata podju i zarate, da pomogne Bog Hrvatom i s njima pristane, i da im Petar, Hristov učenik pomogne, da pobijede.

Nakon mnogo godina, u dneve Trpimira arhonta, otca arhonta Krešimira, dodje iz Francije, koja leži izmedju Hrvatske i Venecije, muž neki vrlo pobožan, Martin imenom, vanjštinom svjetovnjak, za koga i sami Hrvati vele, da je mnoga čudesa učinio. Nemoćan bješe taj pobožni muž i na noge osakaćen, tako da ga dizahu i nošahu, kamo je htio, i napućaše kao prorok Hrvate, da do kraja života drže zakon sv. Pape, stavljajući na nje i sam molbu sličnu papinoj. Toga radi niti sagene tih Hrvata, niti kondure nigda ni na koga ne idu ratom, van da tko na njih navali s tim brodovima polaze tek, koji su od tih Hrvata željni prometati trgovinu od grada do grada, obilazeći zaliv Dalmatinski i do Venecije. Arhon pako Hrvatske podvrgnut je od početka, to jest od vlade cara Heraklija kao podanik caru romajskomu, i nigda nije bio podložan arhontu Bugarske. Ali niti Bugarin nije zaratio Hrvatima, osim bugarskoga arhonta Mihajla Borisa koji je došao i zaratio im, nu nemogući ništa opraviti, sklopi mir, obdarivši se međusobno prijateljski sa Hrvatima. Ali Hrvati nisu nigda plaćali Bugarima danak, tek što su se oboje u znak prijateljstva medjusobno darovima počastili.

Krštena Hrvatska ima ove naseljene gradove: Nin, Biograd, Velicin, Skradin, Hlijevno, Stup, Knin, Kori, Klobuk.

Krštena Hrvatska postavlja konjaništva do 60 000, a pješadije do 100 000 i sagena do 80 i kondura do 100. Na sagenama imaju po 40, na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi.

Veliku takovu moć i množinu naroda imaše Hrvatska do arhonta Krasimera (Krešimira). Pošto ovaj umre, a sin njegov Miroslav vladavši 4 godine, od ruke bana Pribunje pogibe, i u zemlji nasta raskol i razdor veliki, umanji se i broj konjaništva i pješadije i sagena i kondura, što ih imahu Hrvati. Danas imade sagena 30, male i velike kondure, i konjaništvo i pješadije.

Velika Hrvatska, koju i Bijelom zovu, nije krštena ni do danas, kao ni susjedni joj Srbi. Isto tako podiže manje konjaništva i pješadije, nego li krštena Hrvatska, jerbo ih neprekidno pljačkaju Frangi, Turci (Magjari) i Pečenezi. Isto nemaju ni sagena, ni kondura, niti trgovačkih ladja, zašto je daleko more. Od njih bo do mora ima puta 30 dana, a more, koje je 30 dana puta daeko, jest tako nazvano Crno more.