HISTORIA SALONITANA (XIII. Popis nadbiskupa o kojima postoji spomen)

HISTORIA SALONITANA

Toma Arhiđakon. Historia Salonitana: povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika. Predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik Olga Perić. Povijesni komentar Mirjana Matijević Sokol. Studija Toma Arhiđakon i njegovo djelo Radoslav Katičić. Split: Književni krug, 2003., str. 52-55.

XIII. Cathalogus archiepiscoporum de quibus extat memoria

Igitur duces Sclauonie habere ceperunt in magna ueneratione ecclesiam beati Domnii donantes ei predia et possessiones multas, decimas et oblationes corde ylari offerentes.

Fuerunt autem in ecclesia Spalatensi archiepiscopi multi, quibus ex priuilegio Salonitane ecclesie omnes episcopi superioris et inferioris Dalmatie obediebant utpote suffraganei ab antiquo. Ipsi autem archiepiscopi non Spalatenses sed Salonitani appellabantur. Postquam autem per predicationem predicti Iohannis ac aliorum presulum Salonitanorum duces Gothorum et Chroatorum ab Arriane hereseos fuerant contagione purgati, preter episcopos Dalmatie in Sclauonia fuerunt alique statute episcopales ecclesie: uidelicet ab oriente fuit episcopus Delmitanus, unde Dalmatia dicta est, ab occidente fuit episcopus Sciscianus, ubi beatus Quirinus martir quondam extitit presul.

Denique post Salone interitum in Spalato hos inuenimus antiquiores fuisse antistites: Iustinus archiepiscopus extitit anno incarnationis octingentesimo quadragesimo, Marinus archiepiscopus fuit tempore Caroli regis et Branimiri ducis Sclauonie, Iohannes archiepiscopus fuit anno Domini nongentesimo quartodecimo tempore Tamislaui ducis. Martinus archiepiscopus fuit anno Domini nongentesimo septuagesimo tempore Theodosii imperatoris et Dirscisclaui regis. Iste Martinus fuit Spalatinus natione, hic fecit ecclesie unum calicem magnum cum sua patena de auro purissimo. Ab isto Dirscisclauo ceteri successores eius reges Dalmatie et Chroatie appellati sunt. Recipiebant enim regie dignitatis insignia ab imperatoribus Constantinopolitanis et dicebantur eorum eparchi siue patricii. Habebant namque ex successione sue originis patrum et proauorum dominium regni Dalmatie et Chroatie.

Istaque fuerunt regni eorum confinia: ab oriente Delmina, ubi fuit ciuitas Delmis, in qua est quedam ecclesia, quam beatus Germanus Capuanus episcopus consecrauit, sicut scriptum reperitur in ea, ab occidente Carinthia uersus mare usque ad oppidum Stridonis, quod nunc est confinium Dalmatie et Ystrie, ab aquilone uero a ripa Danubii usque ad mare Dalmaticum cum tota Maronia et Chulmie ducatu.


Toma Arhiđakon. Historia Salonitana: povijest salonitanskih i splitskih prvosvećenika. Predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik Olga Perić. Povijesni komentar Mirjana Matijević Sokol. Studija Toma Arhiđakon i njegovo djelo Radoslav Katičić. Split: Književni krug, 2003., str. 52-55.

XIII. Popis nadbiskupa o kojima postoji spomen

Slavenski su vođe počeli silno štovati crkvu blaženoga Dujma darujući joj imanja i mnogeposjede, radosna srca prinoseći desetine i davanja.

Bilo je u splitskoj crkvi mnogo nadbiskupa, kojima su na osnovi povlastice salonitanskoj crkvi iskazivali poslušnost mnogi biskupi Gornje i Donje Dalmacije, kao sufragani od davnine. Sami se nadbiskupi nisu nazivali splitskima nego salonitanskima. Pošto su, zahvaljujući propovijedanju spomenutoga Ivana i ostalih salonitanskih nadbiskupa, vođe Gota i Hrvata bili očišćeni od zaraznoga arijanskog krivovjerstva, te u Sklavoniji su, osim biskupa u Dalmaciji, bile ustanovljene druge biskupske crkve: na istoku je bio delmitanski biskup, po čemu je Dalmacija nazvana, na zapadu je bio biskup siscijski, gdje je blaženi Kvirin mučenik bio nekada biskupom.

Poslije propasti Salone u Splitu nalazimo ove starije nadbiskupe: Justin je postao nadbiskupom godine utjelovljenja osamsto četrdesete, Marin je bio nadbiskup u doba kralja Karla i slavonskoga kneza Branimira, Ivan je bio nadbiskup godine Gospodnje devetsto četrnaeste. u doba kneza Tomislava, Martin je bio nadbiskup godine Gospodnje devetsto sedamdesete u doba cara Teodozija i kralja Držislava. Taj je Martin bio rodom Splićanin. On je za crkvu učinio veliki kalež s pliticom od čistoga zlata. Iza Držislava ostali su njegovi sljedbenici imali naslov kraljeva Dalmacije i Hrvatske. Primali su oznake kraljevskoga dostojanstva od careva carigradskih i nazivali su se njihovim eparsima ili patricijima. Vlast nad kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske pripadala im je po podrijetlu nasljedstvom od otaca i pradjedova.

A granice kraljevstva bile su ove: na istoku Delmina, gdje je bio grad Delmis s nekom crkvom u kojoj je pronađen zapis da ju je posvetio kapuanski biskup blaženi German, na zapadu Karintija prema more sve do grada Stridona, gdje je i danas granica između Dalmacije i Istre, sa sjevera od obale Dunava do Dalmatinskoga mora s čitavom Maronijom i Humskom kneževinom.

Izradite web-stranice besplatno! Ova web stranica napravljena je uz pomoć Webnode. Kreirajte svoju vlastitu web stranicu besplatno još danas! Započeti