POVIJEST LANGOBARDA I GOTI U PANONIJI I DALMACIJI U SPISU LJETOPISA POPA DUKLJANINA
POVIJEST LANGOBARDA I GOTI U PANONIJI I DALMACIJI U SPISU LJETOPISA POPA DUKLJANINA
Monumenta Germaniae Historica (Scriptores rerum Langobardicarum et Italicarum saec. VI.-IX., Hannover 1878.), priredio Georg Waitz.
INCIPIT LIBER PRIMUS
1. Septemtrionalis plaga quanto magis ab aestu solis remota est et nivali frigore gelida, tanto salubrior corporibus hominum et propagandis est gentibus coaptata; sicut econtra omnis meridiana regio, quo solis est fervori vicinior, eo semper morbis habundat et educandis minus est apta mortalibus. Unde fit, ut tantae populorum multitudines arctoo sub axe oriantur, ut non inmerito universa illa regio Tanai tenus usque ad occiduum, licet et propriis loca in ea singula nuncupentur nominibus, generali tamen vocabulo Germania vocitetur; quamvis et duas ultra Rhenum provincias Romani, cum ea loca occupassent, superiorem inferioremque Germaniam dixerint. Ab hac ergo populosa Germania saepe innumerabiles captivorum turmae abductae meridianis populis pretio distrahuntur. Multae quoque ex ea, pro eo quod tantos mortalium germinat, quantos alere vix suficit, saepe gentes egressae sunt, quae nihilominus et partes Asiae, sed maxime sibi contaguam Europam adflixerunt. Testantur hoc ubique urbes erutae per totam Illyricum Galliamque, sed maxime miserae Italiae, quae paene omnium illarum est gentium experta saevitiam. Gothi siquidem Wandalique, Rugi, Heruli atque Turcilingi, necnon etiam et aliae feroces et barbarae nationes e Germania prodierunt. Pari etiam modo et Winnilorum, hoc est Langobardorum, gens, quae postea in Italia feliciter regnavit, a Germanorum populis originem ducens, licet et aliae causae egressionis eorum asseventur, ab insula quae Scadinavia dicitur adventavit.
INCIPIT LIBRUM SECUNDUS
1. Igitur cum circumquaque frequentes Langobardorum victoriae personarent, Narsis chartularius imperialis, qui tunc praeerat Italiae, bellum adversus Totilam Gothorum regem praeparans, cum iam pridem Langobardos foederatos haberet, legatos ad Alboin dirigit, quatenus ei pugnaturum cum Gothis auxilium ministraret. Tunc Alboin electam e suis manum direxit, qui Romanis adversum Getas suffragium ferrent. Qui per maris Adriatici sinum in Italiam transvecti, sociati Romanis pugnam inierunt cum Gothis; quibus usque ad internitionem pariter cum Totila suo rege deletis, honorati multis muneribus victories ad propria remearunt. Omnique tempore quo Langobardi Pannoniam possiderunt Romanae rei publicae adversum aemulos auditores fuerunt.
Povijest Langobarda. Komentar i studije Tomislav Galović, Ivo Goldstein, Hrvoje Gračanin; hrvatski prijevod latinskog teksta Robert Šćerbe i Hrvoje Šugar. Zagreb: Globus, 2010., 6-7, 42-43.
PRVA KNJIGA
1. Koliko je više sjeverno podneblje udaljeno od vrućine sunca i hladno zbog snijega i studeni, toliko je zdravije za ljudska tijela i prikladno za razmnožavanje ljudi kao što, s druge strane, svako južno područje, što je bliže žaru sunca, uvijek obiluje bolestima i manje je pogodno za podizanje ljudske vrste. Zato se toliko mnoštvo ljudi rađa na sjeveru i čitavo to područje od Tanaisa prema zapadu s pravom se naziva zajedničkim imenom Germanija, makar se u njemu pojedina područja nazivaju i posebnim imenima. Rimljani su pak , kad su zauzeli ta područja, dvije provincije preko Rajne nazvali Gornjom i Donjom Germanijom. Iz ove se dakle mnogoljudne Germanije često odvode bezbrojne čete robova i prodaju se južnim narodima. Mnoga su se također plemena iz nje često iseljavala, zato jer rađa toliko ljudi da ih je jedva u stanju prehraniti. Ona su poharala čak i dijelove Azije, ali ponajviše susjednu Europu. O ovome posvuda svjedoče uništeni gradovi, po čitavom Iliriku i Galiji, ali najviše u nesretnoj Italiji, koja je iskusila okrutnost gotovo svih ovih plemena. Goti i Vandali, Rugijci, Heruli i Turcilingi, a također i druga divlja i barbarska plemena prodrla su iz Germanije. Na isti je način i narod Vinila, to jest Langobarda, koji je poslije sretno vladao u Italiji, vukući podrijetlo iz germanskih naroda, došao s otoka koji se naziva Skadinavija, premda se za njihovo iseljenje navode i drugi razlozi.
DRUGA KNJIGA
1. Kad su se pak česte pobjede Langobarda nadaleko pročule, carski je notar Narzes, koji je tada vladao u Italiji, spremajući se na rat protiv gotskog kralja Totile, uputio Alboinu poslanike i tražio - budući da je već prije sklopio s Langobardima savez - da mu pomognu u borbi s Gotima. Albion je tada izabrao čete i poslao ih u pomoć Rimljanima protiv Gota. Nakon što su preko Jadranskog mora prevezeni u Italiju, udružili su se s Rimljanima i započeli bitku s Gotima. Potpuno su ih uništili i ubili njihova kralja Totilu. Mnogim darovima počašćeni vratili su se kao pobjednici u svoje krajeve. Čitavo vrijeme dok su imali u vlasti Panoniju, Langobardi su pomagali rimsku državu protiv njezinih suparnika.
Ljetopis popa Dukljanina. Priredio i napisao uvod i komentar Vladimir Mošin; hrvatski prijevod latinske redakcije Stjepan Mencinger i Vjekoslav Štefanić. Zagreb: Matica hrvatska, 1950., 39-43.
I. Regnante in urbe Constantinopolitana imperatore Anastasio, qui se et alios multos Eutychiana haeresi maculaverat, Romae vero praesidente Gelasio papa, eo tempore praeclaruerunt multa sanctitate in Italia Germanus Capuanus episcopus et Sabinus Canusinae sedis episcopus atque venerabilis vir Benedictus apud Cassinum montem, exiit quoque gens a septentrionali plaga, quae Gothi nominabantur, gens ferox et indomita, cui erant tres fratres principes, filii regis Svevladi, quorum nomina sunt haec: primus Brus, secundus Totilla, tertius vero Ostroyllus.
II. Itaque Brus, qui maior caeteris erat, defuncto patre sedit in solio eius regnavitque pro eo in terra nativitatis suae. Totilla vero et Ostroyllus, ut sibi magnum nomen facerent, consilio et voluntate primogeniti fratris, congregantes exercitum magnum valde et fortem, exierunt de terra sua et venientes debellaverunt Pannoniam provinciam et bellando obtinuerunt eam. Post haec cum valida multitudine pervenerunt in Templana.
Tunc rex Dalmatinorum, qui in civitate magna et admirabili Salona manebat, misit nuncios et litteras ad regem Istriae provinciae, ut congregaret exercitum, quatenus insimul exirent eis obviam et defenderent se. Igitur ambo congregantes execitum gentis suae, exierunt obviam Gothis. Venientes itaque castrametati sunt iuxta eos. Tunc per spatium octo dierum, quia prope erant castra ad castra, hinc inde armati procedentes, per partes graviter se vulnerabant ac trucidabant. Octavo vero die omnes hinc inde christiani et gentiles armati exierunt et commissum est magnum praelium ab hora diei tertia usque ad vesperam. Et dei iudicio, cui nemo audet dicere, cur ita faciat, quia forte aliquod magnum peccatum latebat in christianis, victoriam Gothi crudeles habuerunt; ceciditque pars christianorum et interfectus est rex Istriae et multa milia hominum christianorum in ore gladii mortua sunt et plurima captiva ducta sunt. Evasit autem rex Dalmatinorum cum valde paucis militibus et aufugit in civitatem suam Salonam.
Post haec, quia magnus erat exercitus Totillae et Ostroylli fratris eius, et populus eis accreverat multus, consilio inito cum suis magntibus diviserunt exercitum. Et Totilla per Istriam et Aquileiam cum suo exercitu transiens, Italiam petiit multaque et magna praelia ibi commisit, regiones ac civitates plurimas vastavit atque incendit. Inde insulam Siciliam ingrediens pauco in tempore vitam finivit, sicut ei praedixerat dei famulus Benedictus.
Ostroyllus autem frater eius, cum suo exercitu Illyriam provinciam ingressus, crudelia committendo bella, quia non erat qui ei resistere posset, obtinuit totam Dalmatiam et maritimas regiones, donec advenit et resedit in regione Praevalitana. Tunc retentis secum aliquantis militibus, misit filium suum Svevladum nomine, ut regiones transmontanas subiugaret. Inter haec imperator Constantinopolitanae urbis, congregans exercitum, contra Ostroyllum misit, eo quod audierat, eum remansisse cum paucis in Praevalitana regione. Praeterea venientes qui ab imperatore missi fuerant, invenerunt, sicut dictum est, Ostroyllum cum paucis; attamen quia vir forti animo erat, paravit se ad bellum. Commisso itaque bello, cecidit Ostroyllus et interfectus est, et qui cum eo erant in fugam conversi sunt. Homines itaque imperatoris, tollentes eorum spolia, in terram suam reversi sunt.
III. Audiens autem filius eius Svevladus mortem patris, venit quantocius cum exercitu putans invenire imperatoris gentem, ut mortem patris vindicaret, sed minime invenit. Denique cepit regnum et regnavit in loco patris genuitque filium, quem Selimirum vocavit. Fuerunt autem regni eius fines de Valdevino usque ad Poloniam, includentes tam maritimas, quam transmontanas regiones. Multasque iniquitates et persecutiones faciendo christianis, qui in civitatibus maritimis habitabant, duodecimo anno regni sui mortuus est.
Ljetopis popa Dukljanina. Priredio i napisao uvod i komentar Vladimir Mošin; hrvatski prijevod latinske redakcije Stjepan Mencinger i Vjekoslav Štefanić. Zagreb: Matica hrvatska, 1950., 39-43.
I. Dok je u gradu Konstantinopolu vladao car Anastazije, koji bješe sebe i mnogo druge okaljao Eutihijevom herezom, a na rimskoj stolici sjedio papa Gelazije - u to doba proslaviše se u Italiji velikom svetošću German kapuanski biskup, i Sabin biskup stolice kanusinske, i časni muž Benedikt sa brda Cassina - pojavi se sa sjevernih strana narod, koji se zvahu Gotima; bio je to divlji i neukroćen narod, kojemu su bila na čelu tri brata, sinovi kralja Svevlada, kojima su ova imena: prvome Brus, drugome Totila, a trećemu Ostroilo.
II. I tako Brus, koji je bio najstariji, sjede po očevoj smrti na njegovo prijesto i vladaše poslije njega u rodnoj zemlji. Totila pak i Ostroilo, da bi se proslavili, po preporuci i volji najstarijega brata, skupiše vrlo veliku i snažnu vojsku i izađoše iz svoje zemlje, pa došavši u provinciju Panoniju, svladaju je i ratom je zadobiju. Potom dođoše s jakim mnoštvom u Templanu.
Tada kralj Dalmatinaca, koji stolovaše u velikom i slavnom gradu Saloni, pošlje kralju provincije Istre glasnike i pismo, neka skupi vojsku, kako bi ovima zajednički izašli ususret i branili se. Obojica, dakle, prikupiše vojsku u svom narodu i izađu ususret Gotima. I tako stigavši onamo, utabore se blizu njih. Tada su kroz osam dana, jer bijaše blizu tabor do tabora, ljudi pod oružjem odavde i odande nastupali i dijelom se teško ranjavali i ubijali. A osmog dana izađu oboružani svi s ove i s one strane, kršćani i pogani, i zametnu se velika bitka od trećeg sata dana do naveče. I po odluci božjoj, kome se niko ne usuđuje prigovoriti što tako radi, jer se možda u kršćana krio neki veliki grijeh, okrutni su Goti zadobili pobjedu; pao je jedan dio kršćana i kralj Istre je ubijen, i mnogo je hiljada kršćana poginulo od oštrice mača ili odvedeno u roblje. Spasio se pak kralj Dalmatinaca s vrlo malim brojem vojnika i pobježe u svoj grad Salonu.
Poslije toga, kako vojska Totile i njegova brata Ostroila bijaše velika i narod se njihov razmnožio, posavjetovavši se sa svojim velikašima, podijele vojsku. I Totila je, prešavši sa svojom vojskom Istru i Akvileju, pošao u Italiju i ondje je vodio mnoge i velike bitke, mnoge je krajeve i gradove opustošio i popalio. Pošto je odavde udario na otok Siciliju, za kratko je vrijeme umro, kako mu bijaše prorekao sluga božji Benedikt.
Ostroilo pak, brat njegov, uđe sa vojskom u provinciju Iliriju te, pošto ne bješe ko bi mu se mogao oduprijeti, poslije krvavih ratova zadobije cijelu Dalmaciju i primorske krajeve, dok ne dođe i zasjedne u oblasti Prevalitani. Tada zadržavši uza se nešto vojske, pošalje svoga sina po imenu Svevlada, da podjarmi krajeve s one strane planina. Međutim car grada Konstantinopola sakupi vojsku i pošlje je protiv Ostroila, jer je bio doznao, da se on s malom vojskom zadržao u oblasti Prevalitani. I onda, kad stignu oni što ih car posla, nađu, kako bi rečeno, Ostroila s malo vojske; pa ipak kako bijaše muž hrabra duha, spremi se za boj. Pošto se boj zametnuo, pade Ostroilo i bude ubijen, a ljudstvo mu nagne u bijeg. Carevi ljudi pokupe plijen i vrate se u svoju zemlju.
III. Kad je čuo njegov sin Svevlad za očevu smrt, dođe što brže mogaše s vojskom misleći, da će zateći carevu vojsku, ali ne nađe baš nikoga. Najzad uze kraljevstvo i vladaše mjesto oca, pa rodi sina, koga prozva Selimir. Bile su pak granice njegova kraljevstva od Vladevina pa do Polonije, obuhvatajući kako primorske tako i zagorske oblasti. Čineći mnoge nepravde i progone nad kršćanima koji su živjeli u primorskim gradovima, u dvanaestoj godini kraljevanja svoga umre.