Komentar

Autor Povijesti Langobarda (Historia gentis Langobardorum libri VI u latinskom izvorniku) bio je učeni pisac, povjesničar, teolog i pjesnik Pavao Đakon (latinski Paulus Diaconus ili Paulus Cassinensis). Rodio se oko 720. u talijanskom gradu Cividale del Friuli, a umro u benediktinskom samostanu Montecassinu oko 799. U svoje doba slovio je kao poznati europski intelektualac i savjetnik na dvoru Karla Velikog. Povijest Langobarda jedno je od najznačajnijih djela europskog srednjovjekovlja. Sastoji se od šest knjiga u kojima se iznose događaji od mitskih vremena langobardske prošlosti sve do 744. Glavni izvori kojima se Pavao Đakon koristio za svoju pripovijest su Origio gentis Langobardorum (Podrijetlo naroda Langobarda), Liber Pontificalis, danas izgubljena Historiola Secunda od Trenta, te također izgubljeni Beneventanski anali. Između ostalog, ovo je djelo i dragocjen izvor za prošlost hrvatskih povijesnih prostora. Do danas je sačuvano u čak 115 različitih rukopisa, što svjedoči njegovoj popularnosti još u onome vremenu. Najstariji je među ovim prijepisima takozvani Asiški Palimpsest, koji je pisan uncijalnim pismom i nije cjelovit, što se može vidjeti iz nedovršenosti druge i pete knjige. Najraniji je cjeloviti rukopis Povijesti Langobarda Codex Sangallensis 635, nastao između 8. i 10. stoljeća. Prvo tiskano izdanje nastalo je u Parizu 1514.

Prvo hrvatsko izdanje Povijesti preveli su Robert Šćerba i Hrvoje Šugar. Osnovica za pripremu latinskog teksta hrvatskog izdanja objavljenog 2010. bilo je izdanje najautoritativnije edicije Monumenta Germaniae Historica koju je priredio Georg Waitz. Waitz je smatrao Codex Sangallensis 635 najpouzdanijim rukopisom Povijesti Langobarda, što su osporili Antonio Zanella (autor talijanskog prijevoda Storia dei Langobardi) i Dante Bianchi.

Pavao Đakon je u Povijesti Langobarda donio geografski i etnoografski pregled mjesta s kojima su Langobardi bili u kontaktu te je, između ostalog, opisao i hrvatski prostor, čime je dao veliki doprinos ne samo hrvatskoj historiografiji već i geografiji. Nada Klaić naziva Pavla Đakona jednim od najboljih historičara iz Karlova kruga učenih ljudi. Također ga ističe kao izvor tvrdnji o prisutnosti Slavena na području Dalmacije 642., kada su pokušali prijeći u Italiju kod Siponta. Gračanin i Škrgulja navode kako je Pavlova Povijest Langobarda uz nekoliko starijih izvora jedna od rijetkih kronika koje spominju različite narode u kontekstu Dalmacije i južne Panonije u 6. stoljeću.

Pavao opisuje provale mnogih plemena na prostor Rimskog Carstva. Spominje kako su, između ostalih, Goti upali na prostor rimske dijeceze Ilirika. Prema Gračanin, Pavao ovaj geografski pojam koristi u kontekstu 4. stoljeća, kada je Ilirik obuhvaćao sve panonske provincije i dva Norika. Povijest Langobarda proučavali su već i raniji hrvatski historiografi, poput Mavra Orbinija u svojoj knjizi Kraljevstvo Slavena (Il Regno de gli Slavi, 1601.), Vinka Pribojevića u govoru De origine successibusque Slavorum (Podrijetlo i slava Slavena, 1532.) i Ivana Lučića u De regno Dalmatiae et Croatiae (O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, 1662.). Povjesničar Franjo Šanjek Orbinijevo izjednačavanje Slavena s Gotima pripisuje njegovu interesu za djela Jordana i Pavla Đakona, ali i za Ljetopis popa Dukljaninau čijim prvim trima poglavljima postoji poveznica s Pavlovim djelom u čijem se prvom poglavlju druge knjige spominje gotski kralj Totila. Totili je, uz braću Brusa i Ostroila, posvećen znatan dio prvih triju poglavlja Ljetopisa. Djela također veže sličnost narativnog pristupa.

Interes za Gote nakon napuštanja ideološki usmjerenih teorija o porijeklu Hrvata u prvim desetljećima 20. st. jenjava, da bi krajem 1980-ih Radoslav Katičić izjavio kako je u hrvatskoj historiografiji gotsko razdoblje u Dalmaciji i Panoniji podcijenjeno i zanemareno. U posljednjim se desetljećima znatno povećao broj autora koji pišu o Gotima u Panoniji. Ivo Goldstein iznosi razloge brzog i potpunog nestanka gotske kulture s ovog prostora. Hrvoje Gračanin piše nekoliko znanstvenih radova i knjiga koje sadrže detaljan opis gotske prisutnosti u Panoniji. Unutar sfere hrvatske historiografije, Gračanin uz Tomislava Galovića nudi podrobne informacije o Povijesti Langobarda i njezinu autoru. Njihovi su prilozi i komentari u hrvatskom izdanju djela iz 2010., u kojem Gračanin opisuje Pavlove povjesničare prethodnike i njegove moguće izvore informacija za pisanje djela, nakon čega analizira postupak Pavlova pisanja. Galović je uz autorov životopis dao i pregled sadržaja Povijesti Langobarda, te istaknuo najvažnija zbivanja.e svoj tekst.

Komentar napisao: 

Tomo Jurlina