Komentar

Epitaf kraljice Jelene nadgrobni je natpis koji se nalazio na sarkofagu spomenute kraljice te je jedan od najvažnijih latinskih epigrafskih spomenika na prostoru ranosrednjovjekovne Hrvatske. Pronađen je u crkvi sv. Stjepana u Solinu za vrijeme arheoloških iskapanja 1898. razbijen u niz malih fragmenata. Don Frane Bulić posložio je sve fragmente te rekonstruirao natpis. Rekonstrukcija teksta te prijevod na hrvatski jezik prihvaćaju se i danas kao relevantni uz manje intervencije kasnijih istraživača. Epitaf nam daje važne informacije o političkoj povijesti ranosrednjovjekovne hrvatske, a napose o dinastiji Trpimirovića u drugoj polovici 10. st. U tekstu se spominje kraljica Jelena Slavna, koja je bila žena kralja Mihajla Krešimira te majka kralja Stjepana Držislava. Ovi podaci su nam dragocjeni za proučavanje genealogije kraljevske dinastije, budući da period 10. stoljeća oskudijeva povijesnim vrelima. Prema tome, ovaj natpis predstavlja jedan od rijetkih pouzdanih izvora za spomenuto razdoblje. Ono što izvor čini još pouzdanijim jest datacija izvora koja se nalazi na natpisu i smješta epitaf u 976. Epitaf potvrđuje pisanje Tome Arhiđakona, još jednog važnog izvora, o kraljevskim grobnicama u Solinu.

Kod većine izvora za najranija razdoblja hrvatske povijesti postoje mnogi prijepori. Međutim, za natpis kraljice Jelene možemo reći kako vlada konzenzus među povjesničarima, što nas ne treba čuditi s obzirom na količinu podataka koju nam izvor nudi te ne ostavlja previše prostora različitim interpretacijama. Budući da se radi o epigrafskom spomeniku, podaci koje donosi trebali bi biti vjerodostojni. U historiografiji je bilo nekih manjih nesuglasica, ali koje ipak ne donose nekakve važnije promjene u čitanju teksta. Postoje drugačiji pogledi na kronološke elemente natpisa koji su prilično detaljno izneseni kao i različita tumačenja tih istih elemenata koji eventualno mogu pomaknuti datum smrti kraljice Jelene u 975. Ipak, najveće nedoumice u tekstu izazivaju nadopune Frane Bulića s početka trećeg i četvrtog retka (...kojase odreče sjaja prijestolja dne osmoga mjeseca oktobra, a ovdje bi pokopana...). Ferdo Šišić donosi drugi prijevod (...koja je bila vladarica umre u miru...). Ovaj je dio teksta zanimljiv jer se pretpostavlja da je nakon smrti muža bila regentica dok joj sin nije preuzeo prijestolje. Katić predlaže čitanje (...postigla je mir kraljevstvu. 8. oktobra je u mirupokopana...). Jadrijević radi vlastite preinake na tekstu (...ostavila je kraljev dvor na osam listopada...). Suić donosi svoj prijevod (...ona koja jesmrću prezrela kraljevskigrimiz osmoga mjeseca listopada i ovdje u miru pokopana...).

Hrvatska historiografija u zadnjih dvadesetak godina nije previše pisala o epitafu kraljice Jelene i do danas nam djela iz 20. stoljeća ostaju relevantna za ovu temu. Najrecentnija koja bi se mogla smatrati važnima jesu djela Vedrane Delonge i Radoslava Katičića. Katičić donosi lingvističku analizu i ističe da je natpis važan primjer latinske pismenosti u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji. Kapitalno djelo Vedrane Delonge o latinskim epigrafičkim spomenicima ne predstavlja samo cjeloviti pregled dosadašnjih istraživanja, već se radi o najboljem i najvažnijem izdanju epitafa.

KOMENTAR NAPISAO:

Ante Živković