Komentar

Supetarski kartular sadrži povijest utemeljenja i razvitka samostana sv. Petra u Selu u razdoblju od kraja 11. do 13. st. Pisan je karolinškom minuskulom, goticom i beneventanom, a naslov je napisan humanistikom. Historiografske su analize vezane uz taj izvor uglavnom bile usredotočene na informacije o društveno-ekonomskim odrednicama na kraju 11. st., podatke o kralju Zvonimiru te na osobu Slavca koja je također određena titulom rex, a nije pronađen niti jedan njegov spomen izvan ovih zapisa.

Izvor je prvi u cijelosti objavio Frano Carrara u knjižici Archivio storico di Spalato (1844.). Čitav je objavljen i u Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (1874-1876.; ur. Ivan Kukuljević Sakcinski), no razdijeljen na diplomatičke cjeline koje su kronološki uvrštene među druge izvore. U Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia Franje Račkoga uvršteni su oni dijelovi koji donose podatke vezane uz razdoblje narodnih vladara. Djelo Enchiridion fontium historiae Croaticae (1914., ur. Ferdo Šišić) sadrži nekoliko ulomaka ovog izvora uz Šišićevu analizu. Godine 1952. izlazi izdanje Supetarskog kartulara s transkripcijom te arheološkom, povijesno-topografskom, paleografskom, diplomatičkom i kronološkom analizom Viktora Novaka te lingvističkom analizom Petra Skoka. Prevedeni fragmenti uključeni su i u Izvore za hrvatsku povijest do 1526. godine Nade Klaić. Godine 1984. objavljen je engleski prijevod s faksimilima pod nazivom The Cartulary of the Benedictine Abbey of St. Peter of Gumay (Croatia) (ur. Edo Pivčević).

Unutar proučavanja pravnih, društvenih i ekonomskih odrednica toga razdoblja, Ferdo Šišić pri razmatranju uvodnog dijela kartulara ističe prisutnost svjedoka pri širenju posjeda i parnicama vezanim uz zemljišna pitanja, zaključujući kako su oni potrebni za potvrdu pravnog čina, odnosno da je posjed prešao u nečije vlasništvo. Viktor Novak zaključuje kako je na kraju razdoblja narodnih vladara elita bila izdvojena te su bili uvedeni elementi robovlasničkih odnosa u ove krajeve. Nada Klaić povezuje podatke o brojnim osobama koje Petar kupuje i koje mu se same nude u zakup s prevelikim brojem stanovništva i neimaštinom na tim prostorima. Neven Budak ukazuje kako Petar Crni slobodne seljake pretvara u serve i predaje ih crkvenom imanju na području gdje prevladavaju hrvatska sela, a što je inače oblik osobne podložnosti tipičan za dalmatinska područja koja su bila pod bizantskom vlasti. Damir Karbić veže spominjanje pojma servi uz početak procesa koji je u zapadnoj Europi pretvarao siromašne slobodnjake i robove u kmetove.

U svjetlu problematike glagoljaštva i latinizma, Novak primjećuje da je ovdje riječ o latinskome samostanu na hrvatskome području, što on povezuje sa suzbijanjem prakse slavenskoga bogoslužja, ističući prijateljstvo Petra Crnog i nadbiskupa Lovre koji je podržavao reforme Grgura VII. i pristajao uz latinski jezik i pismo unutar crkvenih institucija i obreda te je sam i posvetio crkvu sv. Petra. Radoslav Katičić ta reformska nastojanja povezuje i s korištenjem karoline umjesto za Dalmaciju tradicionalne beneventane. Kao i Petar Skok u svojoj analizi, ukazuje na obilje slavenskih i romanskih imena, nadimaka i toponima.

Pitanja vezana uz osobu Slavca javljaju se još kod Ivana Lučića. On ga je kao kralja smjestio između Petra Krešimira IV. (do o. 1073) i Zvonimira (o. 1075). Franjo Rački prihvaća shvaćanje Slavca kao kralja jer on sudačku funkciju vezuje isključivo uz osobu vladara. Ferdo Šišić Slavca povezuje s rodom Kačića koji su se nalazili na tom području te tvrdi da je po smrti Petra Krešimira IV. bio proglašen kraljem od svojih pristaša nasuprot hercegu Stjepanu koji je tada upravljao državnim poslovima, ali ga dalmatinski gradovi nisu priznali kao vladara, pritom nastojeći prikazati animozitet između slavenskog i romanskog stanovništva. Također ga vidi kao hrvatskog vladara kojeg su oteli Normani 1075. Miho Barada pak datira Slavca isključivo preko podataka u kartularu u 90-e godine 11. st. jer crkva sv. Petra nije bila posvećena prije 1080., a samostan poslije višegodišnje bolesti Petra Crnoga uz čije se posjede spominje i Slavac. Nadalje, tvrdi kako on nije bio hrvatski, već neretvanski kralj čije područje tada još nije bilo dodano hrvatskoj srednjovjekovnoj državi. Stjepan Gunjača, s druge strane, neretvansko područje vidi kao starohrvatsku županiju koja se nazivala Primorskom i koja je u 11. st. bila dijelom hrvatske države, a titulu pripisuje pogrešnom shvaćanju pisara. Budak postavlja Slavca kao vjerojatnog upravitelja neretvanskog područja, a slomom centralizirane vlasti nakon Zvonimirove smrti (1089.), tijekom posljednjeg desetljeća 11. st., on se širi i na obalu sve do rijeke Žrnovnice. U njegovu krugu vjerojatno su ga smatrali kraljem te je moguće da se nije okrunio jer nije mogao doći do Zvonimirove krune koju je držao nadbiskup Lovro.

KOMENTAR NAPISALA:

Ana Strunje