Komentar

Ovo je djelo, još uvijek nepoznatoga autora, već više stoljeća predmet zanimanja i rasprava brojnih povjesničara. S obzirom na brojna izdanja i prijepise kroz povijest, prilikom kojih su stvorena potpuno različita djela, nastao je poveći broj historiografskih radova na tu temu.

Ljetopis popa Dukljanina (Barski rodoslov; Kraljevstvo Slavena) djelo je anonimnog autora, najvjerojatnije svećenika iz Duklje iz 12. st. Djelo je, kako autor kaže, napisano prvotno na slavenskome jeziku, a nakon nekog vremena prevedeno je na latinski. Ljetopis je istovremeno povijesni izvor i primjer rane južnoslavenske književnosti. Osobito je važan za povijest Dubrovnika. Postoje rasprave oko naziva samoga djela. S obzirom na to da ovo djelo nema navedene godine vladanja pojedinih kraljeva, naziv Ljetopis nije primjeren. Stoga su povjesničari davali ovom djelu različita imena: Kraljevstvo Slavena (kako ga je navodno autor nazvao), Gesta regum Sclavorum, Barski rodoslov (ili Barska kronika jer je anonimni autor iz Bara), Sclavorum regnum Grgura Barskog itd. Najuvriježeni je naslov u historiografiji ipak Ljetopis popa Dukljanina. S obzirom na karakter pripovijedanja i brojna nepoznata imena vladara, Ljetopis se smatra kompilacijom raznih srednjovjekovnih priča, žitja svetaca, legendom o povijesti Dubrovnika te raznih drugih izvora. S obzirom na vrijeme nastanka (12. st.), ljetopiščevi zapisi o najstarijoj povijesti ne uzimaju se kao vjerodostojni, već autor pokušava rekonstruirati povijest temeljem njegove suvremene situacije i okoliša (nastoji objasniti sadašnjost rekonstruiranjem prošlosti). Pripovijesti iz autorova vremena smatraju se upotrebljivim izvorima za crnogorsku i srpsku povijest. Što se tiče nekih dijelova Ljetopisa kojima se bavila hrvatska historiografija, osobito je zanimljiva priča o kralju Svatopluku (Svetopelek) koji okuplja narod na polju Dalmi te se krsti i postaje kraljem. Ta se pripovijest smatra kompilacijom brojnih priča, nekoliko različitih izvora i životopisa svetaca te se kao takva uzima za autorovu konstrukciju. U hrvatskoj se historiografiji iz Ljetopisa također uzimaju podaci o Tomislavu i Krešimiru kao pripovijesti o hrvatskim vladarima. Pripovijest se o Gotima, koju donosi Ljetopis, raspravlja u radu Tome Jurline, a pregled historiografskih rasprava vezanih uz Hrvatsku kroniku (ili redakciju) donosi Ante Živković.

Stavovi povjesničara oko samog Ljetopisa i njegova sadržaja nisu potpuno jednaki, stoga i danas postoje brojne rasprave o raznim elementima toga djela. Primjerice, Ferdo Šišić smatra da je Ljetopis djelo jednoga autora koji ga je napisao na slavenskome jeziku, a pred kraj svoga života preveo na latinski jezik. Kao vrijeme nastanka navodi razdoblje između 1160. i 1180. Nasuprot njemu, Nada Klaić sumnja da je original ovoga djela bio na slavenskom pa ona smatra da je djelo nastalo na latinskome jeziku. Problematikom Crvene Hrvatske bavili su se raniji povjesničari i zaljubljenici u povijest poput Stjepana Krizina Sakača koji nazive Crvena i Bijela Hrvatska objašnjava tradicijom staroiranske kulture za označavanje sjevera i juga, što mu služi dokazivanju iranske teorije o porijeklu Hrvata. Sličnim raspravama, nekritično se odnoseći prema tome povijesnom izvoru, bavili su se Dominik Mandić i Savić Marković Štedimlija. Što se tiče Jaroslava Šidaka (a s njim se slaže i Mošin) djelo je nastalo 1148/9. Eduard Peričić pak pokušava utvrditi tko je autor Ljetopisa i pronalazi ga u liku barskoga nadbiskupa Grgura, a za vrijeme nastanka tvrdi da je to druga polovina 12. st. Peričić također, kao i Tomislav Raukar, ističe dvojbenost pojma Crvene Hrvatske i smatra da je to piščeva fikcija. Lujo Margetić smatra da je djelo nastalo nakon 1171., a prije smrti bizantskog cara Emanuela Komnena 1180. Također zaključuje kako je stvaranjem ovoga djela namjera pisca bila dokazati prastaro pravo grada Bara na nadbiskupiju te iskazati svoju potporu slavenskom bogoslužju (spomenom Methodiusa). Radoslav Katičić tvrdi kako je slavenska knjiga Methodius, spomenuta u ovom djelu, ''mutna povijesna uspomena na utemeljitelje slavenske pismenosti''. Neven Budak smatra Ljetopis neupotrebljivim izvorom za tumačenje ranije povijesti Hrvata (doseljenje i etnogeneza) i objašnjava postupke autora iz prošlih vremena (konstruiranje priča u svrhu objašnjenja sadašnjeg stanja). Također smatra kako je prvotni tekst Ljetopisa bio na slavenskome. Ludwig Steindorff bavio se tumačenjem izraza in planities Dalmae (što se u starijoj historiografiji povezivalo s Duvanjskim poljem, osim Mihe Barade koji je tvrdio da je Dalma zapravo Delmis, odnosno Omiš). Steindorff zaključuje kako je anonimni autor, očito pod utjecajem Izidora Seviljskog koji objašnjava podrijetlo naziva Dalmacije od grada Delmisa, smjestio polje Dalme u predio antičke Docleje i današnje Podgorice.

Slavko Mijušković, priređivač izdanja Ljetopisa izdanoga u Podgorici (tadašnjem Titogradu), smatra kako ovo djelo nije povijesni izvor iz kojega možemo crpiti korisne podatke, već je ono više zabavnog, beletrističkog karaktera. Nikola Banašević je smatrao da je original Ljetopisa bio na latinskome, a Vojislav P. Nikčević ga je ispravio i u svojim Jezikoslovnim studijama utvrdio da je original morao biti na slavenskome. Od novijih autora Tibor Živković smatra Ljetopis djelom opata Rudgera iz 13. st., nastalim po narudžbi i za političke potrebe bana Pavla Šubića. Također smatra da je latinsku redakciju i Hrvatsku kroniku napisala ista osoba, odnosno da je Hrvatska kronika napisana prva. Aleksandar Radoman tvrdi kako je Ljetopis ipak iz polovice 12. st., a naručitelj bi mogao biti princ Radoslav Dukljanski.

Valja napomenuti kako izdanje koji donosi Mavro Orbini 1601. nije potpuno u skladu s Lučićevim Presbyter Diocleatis pa se i oko Orbinijevog djela vode razne rasprave. S obzirom na to da je Orbinijevo djelo najstarije do sada poznato, ne znamo je li Orbini uistinu prepisivao Ljetopis (ako je i postojao u takvom obliku kao djelo iz 12. st.) ili je stvorio novo djelo. Vezano uz tu problematiku zanimljiv je rad Solange Bujan koja smatra Ljetopis popa Dukljanina falsifikatom koji je načinio Orbini kompilirajući dostupne bizantske i franačke izvore s Tuberonovim Commentaria i Marulićevim latinskim prijevodom. Njezinu je tezu odbila većina povjesničara.

KOMENTAR NAPISAO:

Mario Katić