Komentar

Poglavlje naslovljeno Cathalogus archiepiscoporum de quibus extat memoria nalazi se u djelu Tome Arhiđakona Historia Salonitana. Djelo Historia salonitana izdao je Književni krug u Splitu 2003. Predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik napravila je Olga Perić. Povijesni komentar napisala je Mirjana Matijević-Sokol, a studiju o Tomi Arhiđakonu i njegovu djelu napisao je Radoslav Katičić. "Katalog nadbiskupa o kojima postoji spomen" danas još uvijek nije dovoljno istraženo. Njime su se bavili F. Bulić i J. Bervaldi u Kronotaksi solinskih biskupa 1912./13., Nada Klaić u Historia Salonitana maior (1967.), zatim Stjepan Gunjača u Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji (1975.), Lujo Margetić u "Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior - neka pitanja" (1994.), Neven Budak u nekoliko svojih članka među kojima je značajniji onaj iz 1996. i Radoslav Katičić u djelu Literarum studia (2007.).

U rukopisnoj se predaji očuvalo oko 25 kataloga solinskih i splitskih biskupa. Prvi ih je skupio i sredio Farlati u svojemu monumentalnom djelu o crkvenoj povijesti Illyricum sacrum 1751. Taj se njegov materijal čuva kao deseti svezak Collectanea pod naslovom Salonitana et Spalatensia sacra u Hrvatskome državnom arhivu u Zagrebu. Najstariji očuvani katalog salonitanskih i splitskih biskupa potječe iz polovice 13. st., a sadržan je u povijesnom djelu Tome Arhiđakona Salonitanska povijest. Radoslav Katičić u djelu Literarum studia 1998., a kasnije i drugom izdanju iz 2007. tvrdi da katalozi splitskih nadbiskupa svjedoče o pismenoj kulturi u najranijem srednjem vijeku na istočnoj jadranskoj obali. On tvrdi da se u katalozima može vidjeti slijed crkvenog života u Dalmaciji od antike do srednjega vijeka. Katičić se bavio i pitanjem je li Toma sam sastavio katalog na kojem je utemeljio svoje djelo ili mu je već gotov stajao na raspolaganju. Da bi na to pitanje mogli odgovoriti, Katičić kaže da moramo vidjeti odnos opširnije i sažetije verzije prvih dvadesetak poglavlja Tomine povijesti salonitanske i splitske crkve koje Farlati zove Historia Salonitana maior. To je važno jer opširnija verzija sadrži potpuniji katalog salonitanskih biskupa od sažetije. Katičić zaključuje da je katalog splitskih biskupa u obje verzije jednak i po tome sigurno potječe najkasnije iz sredine 13. st., a može biti da je i stariji. Popis biskupa koji su došli do nas u obliku kataloga, a skupio ih je Farlati, onakvi su kakve ih poznajemo samo iz mlađih rukopisa. Cutheis upozorava na to da najstariji rukopis Farlatija potječe iz 1387. pa on nikako ne može biti mlađi od tog vremena. Taj je autor, naime, pisao u drugoj polovici 14. st. Pitanje je li on taj katalog i sastavio ili mu je on, kad je pisao svoju povijest, već gotov bio na raspolaganju mora, dakako, ostati otvoreno.

Biskupski katalog sadržan u povijesnome djelu Tome Arhiđakona vrlo je oskudan za rano doba splitske crkve. U njemu je naveden Ivan Ravenjanin kao prvi splitski nadbiskup koji je osnovao crkveno sjedište u Dioklecijanovoj palači i tamo postao nasljednikom salonitanskih biskupa. Nada Klaić u Historia Salonitana maior piše da je papa koji ga je poslao kao legata u Dalmaciju bio Ivan IV, ali u Historia Salonitana minor taj papa ostaje bezimeni. Poslije Ivana Ravenjanina, koji je prema Tominu prikazu bio splitski nadbiskup, prema mišljenju Račkog oko polovice 7. st., spominje se tek Justin uz godinu 840. Tako se i tu osjeća tama dvaju stoljeća. Farlati donosi i još jednu skupinu kataloga. Taj je katalog modruški biskup Šimun Kožić Begna ostavio u svojoj zbirci zapisa o crkvenoj povijesti poznatoj kao Collectanea. Katalog se iz Begninih Collectanease podudara s djelom Historia Salonitana u tome što kao vrijeme biskupa Justina navodi godinu 890.

Katičić tvrdi da je katalog splitskih nadbiskupa koji se spominje u djelu Historia salonitana kronološki jasno omeđen od oko 650. do 840. Tomin katalog spominje nadbiskupa Lava i Justina, a ostali su zabilježeni u katalozima koji su samostalno došli do nas. Radoslav je Katičić primijetio da se u katalogu Tome Arhiđakona spominje 970. i splitski nadbiskup Martin kao suvremenik cara Teodozija i kralja Držislava. Katičić tvrdi da se ta datacija nadbiskupa Martina dobro slaže s vremenom u kojemu je vladao hrvatski kralj Držislav, ali time se ptetpostavlja postojanje dva Martina. Gunjača tvrdi da je u vrijeme nadbiskupa Martina je bizantski car bio Ivan Cimisk. Stoga je Katičić zaključilo da se u Tominu katalogu splitskih nadbiskupa potkrala pogreška.

Vjekoslav Klaić (1925.) i Stjepan Gunjača (1973.) tvrde da je Toma podatke za povijest splitske crkve uzimao iz isprava i kroničarskih zapisa u kojima su se spominjali splitski nadbiskupi u vezi s godinama i vladarima. Stoga su zaključili da je tako car Teodozije došao u Tomin katalog. Posljednji bizantski car toga imena bio je Teodozije III. On je živio 150 godina prije kralja Držislava. Tako se ni u kojoj ispravi i ni u kojem kroničarskom zapisu nisu mogli pojavljivati kao suvremenici i tako skupa ući u tekstovnu predaju kataloga splitskih nadbiskupa. Vjekoslav Klaić tvrdi da je lako moguće da su u Splitu postojala dva zapisa i da se u jednom od njih javljao nadbiskup Martin i car Teodozije bez oznake godine, a u drugome nadbiskup Martin i kralj Držislav s oznakom 970. godine. Radoslav Katičić u Literarum studia pretpostavlja da se radilo o dva nadbiskupa istoga imena, jednom s početka 8. i drugom iz druge polovice 10. st. Tako su prilikom izrade kataloga pogreškom poistovjećena dva nadbiskupa istoga imena. Sastavljač očito nije poznavao redoslijed bizantskih careva, a za Teodozija III. ionako se slabo znalo. Nadbiskup Martin u katalozima se spominje na četvrtome mjestu kao treći nasljednik Ivana Ravenjanina. Radoslav Katičić (2007.) tvrdi da se nadbiskup Martin, koji u katalogu stoji na četvrtom mjestu, može s velikom vjerojatnošću smjestiti u razdoblje od 715. do 717. jer je u tom razdoblju carevao Teodozije III. Popis se najstarijih splitskih nadbiskupa, koji je sadržan u rukopisnim katalozima, barem dijelom osniva na zapisima iz dvaju tamnih stoljeća. U tom se popisu, dakle, čuva splitska pisana predaja iz toga vremena. Stjepan Gunjača u djelu Ispravci i dopune (1973.) dolazi do zaključka da je Toma ugradio u svoje povijesno djelo katalog splitskih nadbiskupa sastavljen u prvoj polovici 11. st. koji je sezao od Ivana Ravenjanina do Dobrala.

Radoslav Katičić (1998. i 2007.) je zaključio da se s pisanom predajom samih kataloga mogu usko povezati memorijalni zapisi na temelju kojih su se oni sastavljali. Ti su zapisi iz tamnih stoljeća su izgubljeni, ali im se u splitskoj pismenoj predaji kakva je došla do nas ipak mogu naći tragovi. Katičić tvrdi da se zahvaljujući katalozima dobivaju važne naznake o latinskoj pismenosti u Splitu kakva je bila u 7. i 8. st.

KOMENTAR NAPISAO:

Karlo Ovčar