Komentar

Legenda o smrti kralja Zvonimira po svoj je prilici fenomen 14. st. te najranije zapise koji govore o takvome događaju možemo tražiti upravo u tome stoljeću. Međutim, niti jedan takav izvor ne možemo sa sigurnošću datirati, a također moramo uzeti u obzir kako je legenda zasigurno nastajala postupno, a ne u jednom trenutku. Najvažniji izvori koji prenose legendu jesu Hrvatska kronika i niz kasnijih izvora koji se na nju oslanjaju. Ti se izvori ne smatraju pouzdanima za rekonstrukciju događaja vezanih za Zvonimirovu smrt, ali se ipak proučavaju kako bi se istražili kontekst i društveno-politička slika koji su omogućili nastanak takve legende.

Hrvatska je kronika nadopuna Ljetopisa popa Dukljanina, poznata i kao Hrvatska redakcija spomenutog izvora koja donosi, između ostalog, legendu o smrti kralja Zvonimira. Ispravnije je taj izvor nazivati kronikom jer se radi o praktički novome djelu zbog intervencija nepoznatoga autora, dok redakcija sugerira da je djelo samo preneseno u novom ruhu. Hrvatska je kronika nepouzdana zbog problematične datacije i autorstva. Zbog konfuzne situacije s prijepisima, teško je uopće odrediti njezin odnos s Ljetopisom popa Dukljanina, odnosno odrediti koje je djelo starije. Dmine je Papalić pronašao 1500. u Poljicama tekst pisan hrvatskim pismom koji bi trebao odgovarati Hrvatskoj kronici. Marko je Marulić preveo tekst na latinski, a objavio ga je Ivan Lučić. Danas ne postoji izvornik, već prijepis Jerolima Kaletića iz 1546., a ne zna se u kakvom je odnosu s Marulićevim prijevodom. Mladen se Ančić bavio vremenom nastanka i autorstvom Ljetopisa kraljeva Hrvatske i Dalmacije, kako stoji u Marulićevu prijevodu. On smatra da je autor djela bio iznimno obrazovan čovjek s nekim saznanjima o dezintegraciji Hrvatskoga Kraljevstva i gubitku samostalne države, odnosno dolaska pod tuđinsku vlast. Prema analizi djela i povijesnih izvora, Ančić zaključuje da je autor kronike Nikola iz Krajine koji se školovao u Trogiru. Budući da je povezao djelo s autorom koji je bio povijesna osoba, smatra da je ono nastalo u prvoj polovici 15. st. Iako je Ančić iznio zanimljivu tezu, vrijeme i okolnosti nastanka kronike ostaju nesigurni. (Za više informacija o Ljetopisu popa Dukljanina vidjeti kod Mario Katić).

Ostali izvori koji donose vijesti o smrti kralja Zvonimira nastali su još kasnije i još su manje pouzdani. Ugarsko-poljska kronika je nepouzdano djelo jer se ne zna vrijeme njezina nastanka, a o neupućenosti autora govori da je Zvonimira nazivao Kazimir. Pisana je iz ugarske perspektive i pokušava legitimirati ugarsku vlast u Hrvatskoj. Historia Salonitana maior uz legendu o smrti donosi i kraljev navodni epitaf. Anonimna splitska kronika nastala je u 16. ili 17. st. te uz već viđene elemente legende donosi priču o Zvonimirovoj oporuci. Ivan je Tomašić u 16. st. napisao djelo Chronicon breve Regni Croatiae u kojem za Zvonimirovu smrt okrivljuje Slovince, a ne Hrvate. Catalogus ducem et regum Dalmatie et Croatie djelo je nepoznatog autora koji kompilira razne izvore i ne donosi ništa novo vezano uz legendu.

Iako su ovu temu dotakli brojni povjesničari iz različitih razdoblja, može se reći kako postoji konsenzus da je priča o nasilnoj smrti kralja Zvonimira ipak samo legenda (Nada Klaić, Nemet, Goldstein). No, valja spomenuti različite pristupe u historiografiji koji su se razvili s vremenom. Sve do 19. st. vjerovalo se u legendu ponajprije zbog nekritičkoga pristupa tekstovima. Međutim, Ivan je Lučić smatrao da je priča o nasilnoj smrti kralja Zvonimira neistinita, a također je sumnjao u autentičnost Historia Salonitana maior. U 19. st. razvitkom moderne historiografije sve se više preispituje legenda. Svi značajniji povjesničari toga doba odbacili su vijest o Zvonimirovu ubojstvu (Rački, Klaić, Mesić, Smičiklas, Tkalčić). Presudno je utjecala činjenica da su izvori za tu priču nastali daleko kasnije od samog događaja, a niti jedan onodobni tekst ju ne spominje iako je to razdoblje relativno dobro dokumentirano. Prvi koji je nakon toga donio drugačiji stav je Ferdo Šišić. Naime, on je smatrao da bi legenda mogla biti istinita. Svoja je razmišljanja temeljio na pismu bizantskoga cara Aleksija Komnena u kojem moli za pomoć papu Urbana II., a koje se otprilike vremenski poklapalo sa smrću kralja Zvonimira te je iznio tezu da je poziv u križarski pohod bio sasvim moguć. Međutim, smatra se da je pismo falsifikat pa je ta teza teško prihvatljiva. U suvremenoj historiografiji tek Peter Frankopan smatra da je poziv bizantskoga cara u pomoć protiv Pečenega bio autentičan, kao i da se u Hrvatskoj dogodilo okupljanje za polazak u rat. Stjepan se Gunjača bavio arheološkim iskapanjima u selu Kosovo pokraj Knina i pronašao je temelje pet starih crkava koje bi trebale odgovarati opisu lokaliteta iz Hrvatske kronike na kojemu je ubijen Zvonimir. To su Gunjači dovoljni dokazi da podrži tezu o njegovoj nasilnoj smrti.

Nakon Drugoga svjetskog rata, tema se vraća u historiografiju te su povjesničari opet skeptični prema izvještajima o Zvonimirovoj smrti. Svi redom prihvaćaju tezu o prirodnoj smrti (B. Grafenauer, J. Šidak, L. Katić, P. Karlić i A. Jadrijević). Ipak, najviše o tome piše Nada Klaić. Ona smatra da je legenda produkt dalmatinskih gradova 14. st., a da je plod nepovjerenja i nerazumijevanja između komunalnih društava i zaleđa. Ističe da Hrvatima nije bila poznata priča o ubojstvu sve do 14. st. Nastankom legende najviše se bavio Goldstein koji je podijelio njezin nastanak u tri faze. U prvoj govori o motivu za ubojstvo kralja, odnosno kako se taj motiv povezao sa Zvonimirom. Drugu fazu karakterizira smještanje jezgre legende u širi povijesni kontekst, a u trećoj se dodaju pojedini detalji.

Legendu o smrti kralja Zvonimira moramo gledati u kontekstu vremena u kojem je nastala i analizirati koji su faktori mogli biti presudni u formiranju. Primjerice, česte dinastičke borbe, sjećanje na ubojstva nekih kraljeva ili svježe uspomene na križarske ratove. Sve je to moglo izgraditi narativ kojim su suvremenici pokušali objasniti tadašnju političku situaciju te uzrokovati nastanak legende koja je izrodila brojne prijepore u kasnijoj historiografiji. 

KOMENTAR NAPISAO:

Ante Živković