Komentar

Ova oporuka sačuvana je u prijepisu na papiru 220 x 230 cm. Pisana je humanistikom s početka 16. st. i čuva se u Arhivu biskupskog sjemeništa u Splitu, fascikl XVII (Benefizio di S. Giovanni in Fonte). Pronašao ju je Miho Barada, koji je prijepise dvaju svešćića (koji se sastoje od rukopisa iz omota i 14 listova od kojih su prvi list i posljednih pet listova prazni i koji sadrže razne isprave montaneja splitske stolne crkve) dao na korištenje Marijanu Horvatu koji je to prvi objavio. Prijepisi su zapisani 1711. povodom parnice Matije Mričevića, odnosno Kordića. Tužitelju su trebali dokazi o njegovu posjedu zemalja koje su pripadale beneficiju crkve sv. Ivana de Fonte (danas Krstionica sv. Ivana) i stoga je dao pripremiti ovjerene prijepise najvažnijih isprava koje se odnose na zemljišne posjede navedenog beneficija. Među navedenim ispravama Marijan Horvat je istaknuo ovu oporuku i analizirao ju 1951. godine. Prijepis ponovno objavljuje Jakov Stipišić, koji ga donosi u nešto drugačijem obliku. Stipišićev prijepis sadržava dva fragmenta isprava, između kojih stoji oporuka priora Petra, koje on smatra jednako važnima za razumijevanje oporuke. U Horvatovu prijepisu nalazimo čitav prijepis rukopisa svih isprava i vidimo da se ova isprava nalazi na trećem i četvrtom listu. Horvat uočava kako se zbog krivog prijepisa jedan dio daljnjeg teksta oporuke može shvatiti kao nastavak Petrove oporuke, a to nije, što se kasnije navodi i u prvom svesku Codex Diplomaticus u kojem je naposlijetku objavljen zadnji prijepis.

Pregledom literature o ovoj ispravi može se utvrditi kako su se istraživači najviše bavili pitanjem datacije. Godinu dana nakon objave Horvatove analize, Ljubo Karaman je kritizirao metodologiju kojom se Horvat koristio. Navodi kako Horvat pretpostavku o dataciji sarkofaga sv. Ivana Ravenjanina temelji na domišljenoj pretpostavci o dataciji oporuke priora Petra. Upozorava na to da povjesničar prilikom izvođenja jedne pretpostavke iz druge, za polaznu točku treba uzeti onu pretpostavku koja je u manjoj mjeri domišljena. Horvatova polazna točka upravo je neobična formula datiranja oporuke priora Petra po nepostojećem preimenovanju i dvostrukoj posveti stolne crkve sv. Dujmu koju datira točno 104 godine od tog događaja. Ta crkva je od početka pa do danas bila i ostala posvećena Uznesenju Marijinu, samo se u narodu počela nazivati po sv. Dujmu zbog važnosti njegovih relikvija. Prema tome, taj domišljeni argument otpada. Karaman se slaže s tezom kako drugi argumenti koje Horvat navodi svjedoče o starini oporuke, ali ne preciziraju kolika je ta starina.

Jakov Stipišić pokušava datirati oporuku u kasno 11. stoljeće, kada se u još jednoj oporuci spominje prior Petar, te poistovjećuje te dvije osobe. On tvrdi kako je formula datacije i ˝amen˝ na kraju isprave običaj 12. st. te kako se ne može usporediti s tri najstarije dalmatinske oporuke (oporuka zadarskog priora Andrije iz 918., Agapina oporuka iz 999., Dauzetina iz 1044.). Međutim, Budak (2017.) primjećuje kako je oporuka nekoliko puta prepisivana prije nastanka konačnog oblika, stoga nije nemoguće da su se prepiske promijenile u skladu s formulom datiranja u doba u kojem su nastajali. Stipišić također tvrdi kako arenga Petrove oporuke više govori o dataciji jer se doslovce preklapa s arengom svećenika Crnote, dok se ne preklapa s navedenim najstarijim poznatim oporukama. Iz ove pretpostavke, prema Stipišiću, proizlazi tvrdnja kako je u Zadru bio u upotrebi jedan formular za sastavljanje oporuka, a u Splitu drugi. Prema Budaku (2017.) ova tvrdnja nije dovoljno objašnjena. Tvrdi da Stipišić uopće ne razlaže Horvatovu analizu niti uzima u obzir sličnosti s oporukom zadarskog priora Andrije iz 918. godine koje je Horvat naveo. Jedino navodi termin fassa, koji stoji kao mjera zemlje i koji se ne pojavljuje u kasnijim ispravama, no tomu ne pridaje značenje. Budak upozorava kako se ti termini kasnije ne pojavljuju već su arhaični. Ono što još Budak još navodi kao argument protiv Stipišićeve tvrdnje jesu saznanja o sarkofagu priora Petra (koji imitira dekoracije sarkofaga Ivana Ravenjanina), a koja datiraju sarkofag u 9. stoljeće. Također, ne može se složiti s tvrdnjom Nade Klaić koja tvrdi kako je oporuka priora Petra kasnosrednjovjekovni falsifikat, jer navodno imitira formu notarskih isprava koja nije poznata prije 13. st. U formi koja je danas dostupna isprava nije notarska, niti je njezin potpis onaj javnog notara, već prezbiterskog. Budak zaključuje da bi ova oporuka bila najstarija dalmatinska isprava ako bi se Horvatove i njegove pretpostavke potvrdile lingvističkom analizom transkripta iz 16. stoljeća, a starost oporuke dokazala bi ponovno rođenje pisane kulture u gradu. O važnosti obrazovanja na prijelazu iz 8. u 9. st. svjedoči natpis na sarkofagu koji kazuje da je Petar bio rođen, odgojen i obrazovan u Splitu. U prilog tezi kako je oporuka ranijeg postanka no što je datira Stipišić, Budak navodi činjenicu koju je Horvat previdio, a to je da od jedanaest imena, koja su u oporuci spomenuta, nijedno nije slavenskoga već su romanskoga ili kršćanskoga porijekla.

Ova oporuka korištena je kao izvor za ekonomsku povijest dalmatinske urbane elite. Naime, ako je datacija oporuke koju pretpostavljaju Neven Budak i Marijan Horvat točna, tada se postavlja pitanje o načinima trgovine zlatom na istočnom Jadranu i njegovu dospijevanju u zaleđe, a ova oporuka govori u prilog jačanju trgovine i komunikacije sa zaleđem.

Oporuka nam služi i kao izvor za povijest djetinjstva jer je u njoj prvi put spomenuto postojanje vanbračnog djeteta u jednoj gradskoj obitelji. Naime, među nasljednicima, Petar navodi kćer koju je imao s nevjenčanom partnericom dvorskom služavkom.

KOMENTAR NAPISALA:

Tea Klarić