Komentar

Oporuka zadarskog priora Petra sačuvana je u prijepisu na papiru s kraja 17. st. na dva dvolista 226x302 cm. Ispisane su četiri stranice i jedan redak na petoj stranici. Oporuka je bila pisana karolinom ili beneventanom. Prijepis se čuva u Državnom arhivu u Zadru pod inventarom ˝Spisi samostana sv. Krševana˝, kaps. XXIII, br. 14. Ivan Lučić donosi djelomičan prijepis 1673. godine u djelu Memorie Istoriche di Tragurio. Nakon njega Franjo Rački 1877. donosi prijepis u Documenta spectantia historiam Slavorum meridionalium. Rački se služi prijepisom iz 12. stoljeća jer original već u njegovo vrijeme nije postojao. Zbog brojnih razlika u čitanju Miljen Šamšalović u prijepisu koji donosi u Codex Diplomaticus navodi kako izgleda da Lučić i prepisivač sačuvanog prijepisa nisu imali isti predložak. Sudeći prema Lučićevim pogreškama može se zaključiti da je on imao prijepis pisan goticom. Lučića u prijepisu zanima to što su u latinski jezik, koji bio jezik isprava, unesene neke riječi iz narodnog jezika i što su Hrvati i Dalmatinci imali robove. Također napominje kako isprava zbog svoje starine zaslužuje u cijelosti biti objavljena. Daniele Farlati u djelu Ilyricum Sacrum preuzima tekst od Ivana Lučića.

Prior Andrija prvi je poznati zadarski prior, graditelj crkve sv. Krševana u Zadru, vjerojatno i istoimenog samostana. Andrijina oporuka, nakon što su se njome bavili Šufflay, Inchiosti, Strohal, Janković, Horvat i Jakić-Cestarić, pouzdano se datira u 918. Jedino Nada Klaić, nastavljajući se na rezultate analize Giuseppea Prage, navodi kako je oporuka krivotvorina koja nije mogla nastati prije 12. st. na osnovu samostanskih anala, popisa nekih priora (prije svega Madijevaca) i zadarskih biskupa te navodi kako je nije pisao zadarski notar jer Zadar tada nije imao notara kao osobu javne vjere. Suprotnog je mišljenja Marijan Horvat (s kojim se slaže i Neven Budak) koji navodi kako je oporuka nastavak rimske tradicije notarijata u dalmatinskim gradovima jer red oporučnih namjena i odredaba odgovara onom rimske isprave. Ova oporuka smatrana je najstarijom dalmatinskom privatnom ispravom, no novija istraživanja govore u prilog tomu kako je oporuka splitskog priora Petra možebitno starija, ali to ne umanjuje njezinu vrijednost. Oporuka služi kao izvor za proučavanje povijesti razvoja dalmatinskog ranosrednjovjekovnog protopatricijata. Bogatstvo priora Andrije govori o njegovim starim korijenima. Kroz nju se jasno vidi podjela na bogate i siromašne te slobodne i neslobodne što nam daje uvid u ekonomski i socijalni položaj određenih društvenih skupina, kao na primjer informacije o položaju serva. Sabine Florence Fabjanec oporuku je koristila kao izvor za gospodarsku povijest. Oporuka govori o tom kako je prior posjedovao goveda i ovce te govori o priorovim pokretninama i nekretninama (posjedovao je čak pet kuća unutar kojih je imao vrt). Zrinka Nikolić Jakus ukazuje na to da oporuka govori o kakvoći života dalmatinskog protopatricijata, sudeći prema bogatoj opremi priorova doma. Također, oporuka govori o trgovini duž jadranske obale. Tako se, prema Budaku, može povući poveznica sa svjedočanstvom Konstantina Porfirogeneta koji navodi kako su u mirno doba Hrvati svoje lađe koristili za putovanje. Možda je i prior Andrija svoju lađu koristio u iste svrhe jer je iz njegove oporuke vidljivo kako posjeduje svilene tkanine koje se uvoze iz Bizanta. Što se obiteljske povijesti tiče, o čemu piše Nikolić Jakus, u Andrijinoj oporuci miraz se ne spominje, jer su kćeri dobivale jednak udio u nasljedstvu kao i njihova braća u periodu do 12. st. Također Nikolić Jakus navodi oporuku kao primjer obrasca za nasljeđivanje imena te kao primjer služenja obiteljskim vezama kao sredstvom osobne identifikacije. Onomastička istraživanja Vesne Jakić-Cestarić pokazala su kako je struktura osobnih imena u oporuci priora Andrije upadljivo različita od strukture imena u kasnijoj diplomatičkoj građi. Sudeći po sastavu i podrijetlu imena, infiltracija slavenskih etničkih elemenata tada je još vrlo suspregnuta, dok je s druge strane kontinuitet starosjedilačkog romanskog supstrata i dalje vrlo izražen. Kasnije isprave svjedoče o promjeni tog omjera reflektirajući stadij etničkog razvoja dalmatinskih urbanih sredina vremena u kojemu je isprava nastala.

KOMENTAR NAPISALA:

Tea Klarić