Komentar

Djelo "O upravljanju carstvom" (De administrando imperio) nastalo je najvjerojatnije polovicom 10. st. Pripisuje se bizantskom caru Konstantinu VII. Porfirogenetu (913./945. - 959.), a vjeruje se kako je nastalo kao priručnik koji bi pomogao u vladavini budućeg cara. Napisano je na grčkom jeziku, a izvornik nije sačuvan - sačuvani su samo prijepisi, od kojih "...od kojih je najstariji datiran krajem 11. st. Za hrvatsku je povijest ovaj spis bitan, iako je u nekim segmentima kontradiktoran, jer donosi važne informacije o doseljenju i pokrštavanju Hrvata, ali i ostalih Slavena te susjednih romejskih gradova. Za hrvatsku ranosrednjovjekovnu povijest napose su bitne 29., 30. i 31. glava.

30. poglavlje DAI nosi naslov "Rasprava o tematu Dalmacije". Ono donosi informacije o granicama i povijesti spomenute provincije i narodima koji su se doselili na taj prostor. Za ovo se poglavlje vjeruje da je umetnuto naknadno, pošto se ne poklapa s informacijama i tvrdnjama izensenim u 29. i 31. glavi. Primjerice, sporazum s carem Heraklijem, koji je spomenut u 29. i 31. glavi i kojim car objašnjava doseljenje Hrvata, ovdje se ne navodi. Autor poglavlja nam je nepoznat. Osim toga, iznosi se i teza o "Bijelim Hrvatima" i njihovoj domovini te nekadašnjem suživotu s Francima. Zanimljiva je i priča o doseljenju Hrvata pod vodstvom petero braće i dvije sestre, a gotovo ista predaja postoji i u Češkoj. Na samom kraju spominje se 11 županija u kojima obitavaju Hrvati te dalmatinski gradovi i otoci.

Što se historiografske rasprave tiče, ona je uistinu bogata i raznolika. Prvi potpuni prijevod djela "O upravljanju carstvom" na hrvatski jezik objavio je Nikola pl. Tomašić 1918. i popratio ga je vlastitim komentarima i bilješkama. I drugi su se autori, poput Gavre Manojlovića i Božidara Ferjančića, bavili pokušajima djelomičnog prijevoda ovog opširnog djela. Ugledno međunarodno izdanje koje sadrži grčki izvornik i engleski prijevod jest ono autora Gyule Moravcsika i R. J. H. Jenkinsa iz 1949. koje je revidirano i ispravljeno 1962. i 1967. Nada Klaić oslanja se u svojim djelima na djelomičan prijevod Boge Grafenauera iz 1952. Nadalje, ona u svojoj knjizi "Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku", koja je nastala nakon rasprave "Marginalia uz problem doseljenja Hrvata", smatra da je 30. poglavlje djelo anonimnog autora, a ne bizantskog cara te da je naknadno ubačeno i da "ono savjesnije i iskrenije donosi informacije o Bijelim Hrvatima, izbacuje Heraklija iz hrvatske povijesti te donosi narodno-tradicijsku priču o petero braće i dvije sestre". Nakon Nade Klaić, o odnosu 29. i 30. glave, očitovao se i Relja Novaković. On raspravlja o pojmu Dalmacije, spomenu Dunava, Splita i Salone te ostalim dalmatinskim gradovima. Lujo Margetić vrijeme dolaska Hrvata na istočnu obalu Jadrana datira krajem osmog stoljeća, za razliku od tvrdnje Hauptmanna i Grafenauera koji smatraju da se doseljenje dogodilo u prvoj polovici 7. st. Vladimir Košćak ,poslije višegodišnje rasprave s Lujom Margetićem, svoje zaključke iznosi u prilogu "Dolazak Hrvata" koji je objavljen 1987. U njemu se spominje kako su se Hrvati doselili iz Bijele Hrvatske najkasnije do 641. te da su nakon dolaska živjeli u tetrarhiji. Ipak, njegova je teorija naišla na kritike zbog neskladne upotrebe toponima i spornih naziva u DAI. S druge strane, Tibor Živković svoj stav temelji na navodnom "izgubljenom izvoru o pokrštavanju Srba i Hrvata", nesačuvanom djelu za koje smatra da se može datirati oko 878., a koje donosi informacije o pokrštavanju Hrvata i Srba te o njihovom odnosu s Rimom. On u tom izgubljenom zapisu, koji je možebitno bio djelo visokog dužnosnika Rimske crkve, vidi temelj informacija cara Konstantina Porfirogeneta. Jedno od spornih imena koje se pojavljuje u ovom poglavlju jest ono arhonta Porina. Iako se on ponekad povezuje s arhontom Porgom ili knezom Bornom, Ante Milošević u svom članku "Tko je Porin iz 30. glave De administrando imperio" iznosi tezu kako se to ime zapravo odnosi na slavenskog boga Peruna. Što se modernijih i novijih historiografskih pogleda na problem 30. poglavlja tiče, zanimljiv stav zauzima Danijel Džino. On se nadovezuje na tezu Florina Curtine u kojoj se ističe da su Slaveni bili bizantski konstrukt koji je izjednačio manje različite grupe. Uzevši to u ozbir, Džino ističe kako se dalmatinski gradovi nisu slavenizirali niti su se romanizirali po bizantskoj shemi - oni su preuzeli "novoromanski identitet". Avarski je jezik, prema njemu, postao nova lingua franca, a u stanovništvu je došlo do kulturne mimikrije ili hibridnosti. Ono što Džino ističe kao povijesnu činjenicu jest da se hrvatsko ime zasigurno pojavljuje u 9. st. Ishodište "hrvatske elite" nalazilo se u trokutu Nin-Knin-Skradin, a spomenuta je elita tijekom kasnog 8. st. započela s izgradnjom složenih političkih jedinica - županija. Na kraju, treba spomenuti ostale povjesničare koji su se, u većoj ili manjoj mjeri, bavili problemima 30. glave DAI u okviru ranosrednjovjekovne povijesti Hrvata ili su objavili pojedine članke vezane uz spomenutu problematiku. To su: Mladen Ančić, Ivan Basić, Neven Budak, Božidar Ferjančić, Stjepan Gunjača, Ljudmil Hauptmann, Radoslav Katičić, Tomislav Raukar, Tadija Smičiklas i Peter Štih.

KOMENTAR NAPISAO:

Domagoj Smojver