LJETOPIS POPA DUKLJANINA

Ljetopis popa Dukljanina. Priredio i napisao uvod i komentar Vladimir Mošin; hrvatski prijevod latinske redakcije Stjepan Mencinger i Vjekoslav Štefanić. Zagreb: Matica hrvatska, 1950., 48-57; 57-58; 73.

IX. Inter haec mortuus est rex Svetimirus et accepit regnum filius eius Svetopelek nomine. Regnante vero rege Svetopeleko misit papa Stephanus litteras ad venerabilem virum Constantinum doctorem, vocans eum ad se. Audierat enim de eo, quod sua praedicatione converti fecerat innumerabilem gentem et ob hanc causam desiderabat eum videre. Itaque Constantinus, vir sanctimissimus, ordinavit presbyteros et litteram lingua sclavonica componens, commutavit evangelium Christi atque Psalterium et omnes divinos libros veteris et novi testamenti de graeca litera in sclavonicam, nec non et missam eis ordinans more Graecorum, confirmavit eos in fide Christi et valedicens omnibus, quos ad fidem Christi converterat, secundum apostolicum dictum Romam pergere festinabat. Dum autem pergeret transiens per regnum regis Svetopelek honorifice ab eo susceptus est. Tunc vir dei Constatinus, cui nomen postea Kyrillus a papa Stephano impostium est, quando consecravit eum monacum, caepit praedicare regi evangelium Christi et baptizatus est cum omni regno suo et effectus est orthodoxus et veru sanctae trinitatis cultor. Aliquantis post haec diebus immoratus cum rege vir beatissimus confirmavit eum in fide atque doctrina Christi et valefaciens omnibus chrisicolis, Romam profectus est. Tempore isto facta est laetitia magna et christiani descendentes de montanis et locis abditis, quo dispersi erant, caeperunt nomen domini laudare et benedicere, qui salvos facit sperantes in se. Post haec Svetopelek rex iussit christianis, qui latina utebantur lingua, ut reverterentur unusquisque in locum suum et reaedificarent civitates et loca, quae olim a paganis destructa fuerunt. Placuit etiam regi, ut temporibus suis rememorarentur ac recordarentur seu scriberentur termini ac fines omnium provinciarum ac regionum regni sui, quatenus unaquaeque sciret atque cognosceret fines et terminos provinciarum et regionum suarum. Congregans igitur omnes sapientes regni sui, locutus est eis de verbo hoc, sed nullus eo tempore inventus est, qui certam responsionem daret regi de hac re. Tunc rex dei sapientia plenus, sano utens consilio, misit sapientes ac nobiles viros legatos ad venerabilem et apostolicum virum, papam Stephanum, et ad imperatorem Constantinopolitanae urbis Michaelem, rogans et petens, quatenus antiqua privilegia, quibus termini et fines provinciarum ac regionum seu terrarum scripti continebantur, mittere cum viris sapientissimis dignarentur. Dum autem legati regis Romam venissent et verba regis papae Stephano intimassent, gaudio magno gavisus est papa venerabilis et maxime, quod occasione accepta mitteret sapientissimos viros, qui novellum ac tenerum regem adhuc in fide, et populum eisu pascerent ac satiarent pane coelesti ac verbo vitae. Misit itaque vicarium suum, Honorium nomine, sanctae Romanae ecclesiae presbyterum cardinalem, cui et tradidit potestatem ligandi atque solvendi, evellendi et dissipandi, aedificandi atque plantandi, sicut moris est, quando per mundi partes legati seu vicarii a sede Romana mittuntur, et cum eo alios duos cardinales. Episcopos quoque iussit eum secum assumere, qui populo adhuc novello in fide, episcopos sive ecclesias consecrarent et verbum vitae in eorum cordibus quotidie seminarent. Advenientes itaque cardinales et episcopi invenerunt regem in planitie Dalmae, a quo cum magno honore et reverentia sucepti sunt. Tunc rex iussit congregari in eadem planitie Dalmae omnes populos terrae et regni sui. Inter haec, dum populi congregarentur, advenerunt legati nobiles et sapientes, missi ab imperatore Michaele, Leo et Joannes, et alii sapientes, qui a rege et cardinalibus honorifice suscepti sunt. Igitur omnes congregati, tam latina quam et sclavonica lingua qui loquebantur, iussu Honorii apostolici vicarii et christianissimi regis Svetopelek, per spatium dierum XII synodum fecerunt, in qua diebus octo de lege divina et sacra scriptura ac de statu ecclesiae tractatum est. Caeteris autem quatuor diebus de potestate regis, de ducibus et comitibus et centurionibus et de statu regis sermocinatum est. Relecta sunt et in eadem synodo antiqua privilegia, tam latina quam graeca, missa ab apostolico et ab imperatore, audientibus cunctis populis, de divisione provinciarum ac regionum seu terrarum, sicuti ab antiquis imperatoribus scripta et ordinata fuerunt. Et placuit regi et cuncto populo. Finita synodo XII die, per manus Honorii vicarii et cardinalium atque episcoporum coronatus est rex atque coronatus more Romanorum regum, et facta est laetita magna in populo et in universo regno eius. Post haec iussit rex, ut consecrarentur archiepiscopi, unus in Salona et alius in Dioclia. Similiter et episcopi plurimi consecrati sunt et ecclesiae, quae destructae erant et violatae manebant, reaedificatae et consecratae sunt. Statuit etiam rex, ut nullus perturbaret in aliquo aliquam ecclesiam, aut haberet aliquam potestatem seu dominationem in aliqua ecclesia, nisi solus archiepiscopus vel episcopus, cuius sub iure esset eadem ecclesia, qui vero aliter faceret, regiam coronam offenderet. Post haec secundum continetiam privilegiorum, quae lecta coram populo fuerant, scripsit privilegia, divisit provincias et regiones regni sui ac terminos et fines earum hoc modo: secundum cursum aquarum, quae a montanis fluunt et intrant in mare contra meridianam plagam, Maritima vocavit; aquas vero, quae a montanis fluunt contra septentrionalem plagam et intrant in magnum flumen Donavi, vocavit Surbia. Deinde Maritima in duas divisit provincias: a loco Dalmae ubi rex tunc manebat et synodus tunc facta est, usque ad Valdevino vocavit Croatiam Albam, quae et inferior Dalmatia dicitur, cui inferiori Dalmatiae, consensu domini papae Stephani et legatorum eius, instituit Salonitanam ecclesiam metropolim, sub cuius regimine has ecclesias statuit, videlicet: Spalatum, Tragurium, Scardonam, Arausonam, quod nunc est castellum Jadrae, Enonam, Teninium, Arbum, Absarum, Veglam et Epitaurum, quod nunc dicitur Ragusium. Item ab eodem loco Dalmae usque Bambalonam civitatem, quae nunc dicitur Dyrachium, Croatiam Rubeam vocavit, quae et superior Dalmatia dicitur. Et sicuti inferiori Dalmatiae Salonitanam ecclesiam constituit metropolim, simili modo superiori Diocletanam ecclesiam pro iure antiquo statuerunt meptropolim, sub cuius regimine has ecclesias declararunt, scilicet: Antibarium, Buduam, Ecatarum, Dulcignum, Suacium, Scodram, Drivastum, Poletum, Srobium, Bosonium, Tribunium, Zachulmium. Surbiam autem quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provincias: unam a magno flumine Drina contra occidentalem plagam usque ad montem pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et ad paludem Labeatidem, quam Rassam vocavit. Unaquaque aute min provincia banum ordinavit, ide st ducem, ex suis consaguineis fratribus, et supanos, ide st comites, et sednicos, id est centuriones, ex nobilioribus earundem provinciarum. Dedit autem unicuique bano, id est duci, potestatem sub se habere septem sednicos, qui recte ac iuste populum iudicarent et tributa acciperent et banis praesentarent. Bani post haec medietatem regi persolverent et medietatem sibi tenerent. Comitibus vero, ide st supanis, iussit sub se habere unum sednicum, qui cum eo similiter iudicaret populum cum iustitia; et duas partes tributorum comites, id est supani regi ut solverent, tertiam vero suo usui retinerent; banis autem sive ducibus nullam rationem facerent, sed unusquisque teneret et dominaretur supanis earumdem provincirarum ac regionum, sed solo regi rationem redderent. Multas lege set bonos mores instituit, quos qui velit agnoscere, librum Sclavorum qui dicitur ''Methodius'' legat, ibi reperiet qualia bona instituit rex benignissimus.

Itaque perfectis omnibus, cardinales et episcopi ac legati imperatoris, accepta a rege licentia et agentes gratias deo et regi, cum honore magno et cum pluribus donis a rege datis, reversi sunt ad loca sua. Similiter bani et supani etque sednici noviter ordinati cum universo populo, laudantes deum et salutantes regem, abierunt unusquisque in provinciam et regionem suam. Regnavit praeterea rex sanctissimu XL annos et menses quatuor genuitque filios et filias, et septima decima die intrante mense martio mortuus est sepultusque est in ecclesia sanctae Mariae in civitate Dioclitana honorifice et cum magnis exequiis. Tunc congregantes se populi lamentaverunt illum flentes. Et in eadem ecclesia in qua sepultus est, elevaverunt filium eius Svetolicum; ibique consecratus et coronatus est ab archiepiscopo et episcopis. Ex illa denique die mos adolevit, ut in eadem ecclesia eligerentur et ordinarentur ommes reges huius terrae.

(...)

XII. Regnavitque frater eius Thomislavus pro eo, qui fortis extitit viribus, sed non fuit ut frater eius. Regnante Thomislavo Ungarinorum rex nomine Attila promovit exercitum, ut debellaret eum. Rex autem Thomislavus, fortis iuvenis et robostus bellator, plurima bella cum eo commisit et semper eum in fugam convertit. Genuitque Thomislavus rex filious et filias, et XIII ano regni sui mortuus est.

(...)

XXIX. Cresimirus autem frater eius, cum avuncuo pugnantes, praedaverunt Uscople et Luca et Pleva. Banus autem Bosnae videns quod ante eos stare nequibat ad pugnam, fugit ad regem Ungariae. Deinde Cresimirus cepit totam Bosnam et dominavit eam. Defuncto etiam patre matris suae, dominavit Croatiam Albam.

IX. Međutim umre kralj Svetomir i kraljevstvo preuzme njegov sin po imenu Svetopelek. Za vladanja ovoga kralja pošalje papa Stjepan pismo časnom Konstantinu naručitelju pozivajući ga k sebi. Bijaše naime čuo o njemu, da je svojim propovijedanjem obratio mnogobrojan narod, i zbog toga je želio da ga vidi. I tako je Konstantin, vrlo sveti muž, postavio svećenike i sastavivši pismo za slavenski jezik, prevede Kristovo Evanđelje i Psaltir i sve svete knjige starog i novog zavjeta sa grčkog jezika na slavenski, pa i misu im po grčkom načinu udesivši, utvrdi ih u vjeri Kristovoj i pošto se oprostio sa svim, koje je bio obratio na Kristovu vjeru, po apostolskom nalogu pohita da otputuje u Rim. Kad je prelazio preko kraljevstva kralja Svetopeleka, ovaj ga s počastima primi. Tada muž božji Konstantin, kome poslije papa Stjepan, kad ga je zamonašio, nadjene ime Kiril, stane kralju propovijedati Kristovo Evanđelje i vjeru Svetoga Trojstva. Po njegovu propovijedanju povjerova kralj Svetopelek u Krista i pokrsti se zajedno sa cijelim svojim kraljevstvom i postade pravovjerni i pravi štovalac Svetoga Trojstva. Poslije toga ostane preblaženi muž nekoliko dana s kraljem, utvrdi ga u vjeri i nauci Kristovoj, i oprostivši se sa svima kršćanima, otputuje u Rim. U to doba nastade velika radost, i kršćani siđoše s planina i skrovišta, kuda se bjehu razmilili, te počeše hvaliti i blagoslivljati ime Gospodina, koji spašava one što se u nj uzdaju. Zatim kralj Svetopelek naredi kršćanima, koji govorahu latinskim jezikom, da se svaki vrati u svoj kraj i da obnove gradove i naselja, što su ih nekoć bili razorili pogani. Kralj je također htio da se u njegovo vrijeme obnove uspomene i popišu međe i granice. Sakupi dakle sve mudre ljude svoga kraljevstva i govoraše im o tom pitanju, ali se tada ne nađe nitko, tko bi mogao dati kralju u toj stvari siguran odgovor. Tada kralj, pun božanske mudrosti, služeći se zdravim razumom, pošalje mudre i plemenite muževe kao poslanike k časnom i apostolskom mužu papi Stjepanu i k caru grada Konstantinopola Mihailu, moleći i tražeći, da bi se udostojali poslati mu po mudrim muževima stare isprave, u kojima se nalaze popisane međe i granice oblasti i okružja ili zemalja. Kako su kraljevi poslanici stigli u Rim i saopćili papi Stjepanu kraljeve riječi, časni se papa veoma obradova, a najviše zato, što ima priliku da pošalje mudre muževe, koji će u vjeri još mlađanog i nejakog kralja kao i njegov narod pasti i nasititi nebeskim kruhom i riječju života. I tako posla svoga vikara, imenom Honorija, svećenika kardinala svete rimske crkve, kome ujedno dade vlast svezati i razriješiti, istrijebiti i razoriti, graditi i posaditi, kako je to običaj, kada rimska stolica u različne krajeve svijeta šalje poslanike ili vikare, a s njim pošalje i druga dva kardinala. Naredi mu, da sa sobom povede i biskupe, koji će narodu još nejakom u vjeri posvećivati biskupe ili crkve i svakodnevno sijati riječ života u njihovim srcima. Došavši tako kardinali i biskupi, nađu kralja u polju Dalmi, i on ih primi s velikom počasti i poštovanjem. Tada kralj naredi, da se na istom polju Dalmi sakupe svi narodi njegove zemlje i kraljevstva. U to, dok se narod sakupljaše, dođoše plemeniti i mudri poslanici Leon i Joan, koje posla car Mihajlo, a s njima i drugi mudri ljudi, koje kralj i kardinali s poštovanjem dočekaše. Ovako dakle svi sakupljeni, tako oni koji su govorili slavenskim jezikom, po naređenju apostolskog vikara Honorija i kršćanskog kralja Svetopeleka, održe sabor kroz 12 dana, na kojem su osam dana raspravljali o zakonu božjem i svetom pismu kao i o crkvenom uređenju. Četiri ostala dana pretresalo se o kraljevskoj vlasti, o banovima, županima i satnicima i o kraljevskom položaju. Na ovom saboru pročitane su cijelom narodu stare povelje, i latinske i grčke, poslane od apostolske stolice i od cara, o podjeli oblasti, okružja i zemalja, kako su bile pisane i naređene od starih careva. I bio je zadovoljan kralj i sav narod. Po završenom saboru dvanaestog dana bude okrunjen kralj rukom vikara Honorija i kardinala i biskupa, a okrunjen bi na način rimskih kraljeva; i nastade velika radost u narodu i u cijelom kraljevstvu njegovu. Potom naredi kralj, da se posvete nadbiskupi, jedan u Saloni, a drugi u Diokleji. Tako su isto posvećeni i mnogi biskupi, a i crkve, koje su bile srušene i ostale oskvrnjene, ponovno su podignute i posvećene. Naredi također kralj, da nitko ne ometa ma koju crkvu bilo u čemu, ili da nad kojom crkvom ima neku moć ili vlast, osim samog nadbiskupa ili biskupa, pod čijom je pravnom vlašću ista crkva; tko bi drukčije radio, ogriješio bi se o kraljevsku krunu. Potom, prema sadržaju povelja, koje bijahu pročitane pred narodom, napiše povelje, podijeli oblasti i okružja svoga kraljevstva i njihove međe i granice ovako: po toku rijeka, koje teku sa planina i utječu u more prema jugu, nazva Primorje; rijeke pak, koje teku sa planina u pravcu sjevera i utječu u veliku rijeku Dunav, nazva Srbijom. Zatim podijeli Primorje u dvije oblasti: od mjesta Dalme, gdje je tada boravio kralj i održao se sabor, do Valdevina nazva Bijelom Hrvatskom, koja se naziva i Donjom Dalmacijom; ovoj Donjoj Dalmaciji u sporazumu s gospodinom papom Stjepanom i njegovim izaslanicima učini Salonitansku crkvu metropolijom, pod koje upravu podredi ove crkve: Split, Trogir, Skradin, Arauzonu, a to je sadašnja tvrđava Jadra (Zadar), Nin, Rab, Osor, Veglu (Krk), i Epidar, koji se sada zove Raguzij (Dubrovnik). Isto tako od istog mjesta Dalme do grada Bambalone, koji se sada zove Dirahij (Drač), nazva Crvenom Hrvatskom, što se zove i Gornjom Dalmacijom. I kao što je za Donju Dalmaciju Salonitansku crkvu učinio metropolijom, tako su za Gornju po starom pravu Dukljansku crkvu učinili metropolijom, pod koje upravu su podredili ove crkve: Antibar (Bar), Budvu, Kotor, Ulcinj, Svač, Skadar, Drivast, Pulat, Srbiju, Bosnu, Tribunju, Zahumlje. Srbiju pak, koja se zove i Zagorje, podijeli u dvije oblasti: jednu od velike rijeke Drine u pravcu zapada sve do planine Pine (Borove), koju još nazva Bosnom, drugu pak od iste rijeke Drine u pravcu istoka sve do Lapije (Laba) i Labskog jezera (Skadarskog), koju nazva Raškom. U svakoj od ovih oblasti postavi bana tj. vojvodu, od svoje braće po krvi, i župane tj. komese, i satnike tj. centurione od plemenitih ljudi istih oblasti. Svakom pak banu, tj. vojvodi, dade vlast da drži sedam podređenih satnika, koji će pravo i pravedno suditi narodu i ubirati danak te ga uručivati banovima. Banovi zatim da polovinu daju kralju, a polovinu zadrže sebi. Komesima pak, tj. županima naredi, da imaju pod sobom jednog satnika, koji će s njima na isti način pravedno suditi narodu; a dvije trećine danaka da komesi tj. župani predaju kralju, jednu pak trećinu da zadrže za svoje potrebe; da banovima tj. vojvodama nikako ne polažu račun, već da svaki čovjek vrši svoje dužnosti i da bude pod upravom župana istih oblasti i okružja, a da ovi odgovaraju samo kralju. Mnoge zakone i dobre običaje ustanovi, koje ako bi tko htio da upozna, neka pročita slavensku knjigu, koja se zove ''Metodius'': u njoj će naći, kakve je dobre stvari uveo predobri kralj.

I pošto bi sve uređeno, kardinali i biskupi i carski poslanici, oprostivši se od kralja i zahvaljujući Bogu i kralju, s velikom počasti i mnogo kraljevih darova vrate se u svoje krajeve. Isto tako novopostavljeni banovi i župani i satnici sa cjelokupnim narodom, hvaleći Boga i pozdravljajući kralja, odoše svaki u svoju oblast i okružje.

A vladao je presveti kralj 40 godina i četiri mjeseca i rodi sinove i kćeri, i sedamnaestoga dana mjeseca ožujka umre i sahranjen bi časno i uz velik sprovod u crkvi Svete Marije u gradu Duklju. Tada se skupi narod i naricaše za njim plačući. U istoj pak crkvi, u kojoj bi sahranjen, podigoše na prijestol njegova sina Svetolika; ondje bi posvećen i okrunjen po nadbiskupu i biskupima. Od onoga dana ušlo je u običaj, da se u istoj crkvi biraju i posvećuju svi kraljevi ove zemlje.

(...)

XII. Po njemu vladaše brat njegov Tomislav, koji je bio po prirodi snažan, ali nije bio kao brat mu. Za vladanja Tomislavljeva pokrene vojsku ugarski kralj zvani Atila da ga savlada. Ali kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan junak, zametne s njim mnoge vojne i uvijek ga natjera u bijeg. I rodi Tomislav sinove i kćeri i u trinaestoj godini svoga vladanja umre.

(...)

XXIX. Brat njegov Krešimir, ratujući zajedno s ujakom, opustoše Uskoplje i Luku i Plevu. Bosanski pak ban, vidjevši da se ne može s njime mjeriti u borbi, pobjegne k ugarskom kralju. Potom zauzme Krešimir cijelu Bosnu i vladaše njome. A kad umre otac njegove majke, zavlada Bijelom Hrvatskom