ZAKLJUČCI CRKVENOG SABORA U SPLITU 925

Jakov Stipišić i Miljen Šamšalović, ur. Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, sv. 1, Zagreb, 1967., 30-33.

1. Quoniam, antiquitus beatus Domnius ab apostolo Petro predicare Salonam missus est constituitque, ut ecclesia ipsa et ciuitas, ubi sancta eius membra requiescunt, inter omnes ecclesias prouintie huius primatis habeant (!) et metropolis nomine super omnes episcopatus legitime sorciatur, ita dumtaxat, ut ad eius iussionem episcopi, qui per diuinam gratiam cathedram ipsam retinuerint, et sinodus celebretur et consecratio episcoporum; quia dicente domino: "ubi fuerit (corpus), illuc congregabuntur et aquile".

2. Ut in cunctis ecclesiis, in quibus supra recolitur episcopos habitasse, nunc autem clero, ordine et populis sufficiens adest infra dioceseos limites, episcopus habeatur; quia iuxta decreta patrum non licet in modicis ciuitatibus uel villis episcopos statui, ne nomen episcopi uilescat, et ut episcopus uacans uacante diocesim cum consilio metropolitani et ceterorum episcoporum commune accipiat.

3. Quoniam minime terminis a patribus statutis transferri debent, unusquisque episcopus descriptos sibi terminos possideat et alienam diocesim nullatenus inuadat iure proprio seruato in regenerandis, consecrandis ecclesiis uel sacerdotibus promouendis atque a suo episcopo chrisma accipiendi.

4. Ut possessione(s) ecclesiarum, que pro peccatis conditorum oblate sunt ad honorem sanctorum, secularibus minime mancipentur; quia res deo semel dedicata humano dominio subdi non debet.

5. Ut si qua ecclesia uel possessio per priuilegium a fidelibus sub anathemate in principali ecclesia beati Petri apostol subdite sunt, minime substantur, quatenus et offerentibus et res ipsa tuentibus Chrysti clauigeri Petri tueantur suffragiis.

6. Ut si diuino iuditio in tumultu plebis princeps prouincie occidatur, quia quod a multis committitur inultum manet uel pro ipso reatu quis ignoscunt, obnoxii debent esse pro ipsa anima helemosinas fecere, et si quam ecclesiam dedicauit, vel libertos fecit, defendere uxorem aut filios fouere benigne.

7. Ut si quis malignus diaboli spiritu affato (!) singulari consilio sicut Iudas dominum suum occiderit, lapideo collo suspenso fer(r)o corpore precinctus exul peniteat.

8. De episcopis Ragusitano et Catharitano, quorum mani(fe)ste una sedis (!) dignoscitur, ipsam diocesim equa lance inter se diuidant ita, ut si unus dicte ecclesie pastor obierit, donec ordinetur episcopus residens ipsius ecclesie ecclesiasticam curam gerat.

9. De Licinio episcopo: ut in ecclesia, in qua ordinatus est, contentus permaneat et nullus deinceps in ea episcoporum uel presbiterorum missam celebret, donec proprius episcopus eam consecret canonice. Si quis postmodum presumptor in ea contra premisa fuerit, a nostro collegio excludatur. Quod si dictus Licinius nec legaliter in sua ecclesia perstiterit heres, sed euentatus ut extraneus accedens et in sua malet prima adherere ecclesia, ut presbiter permaneat.

10. Ut nullus episcopus nostre prouintie audeat in quolibet gradu Slauinica lingua promouere, tantum in clericatu et monachato deo deseruire. Nec in sua ecclesia sinat eum missas facere, preter si necessitatem sacerdotum haberent, per supplicationem a Romano pontifice licentiam eis sacerdotalis ministerii tribuatur.

11. Ut episcopus Croatorum, sicut nos omnes, nostre ecclesie metropolitane subesse se sciat.

12. Quod si rex et proceres Croatorum omnes dioceseos episcoporum infra limite nostre metropolis suo cupiunt uindicare pontifici, nullus ex nostris per omnem prouinciam eorum neque regenerationes faciat neque ecclesias uel presbiteros consecret, tam in suis sedibus commorantibus pro misericordie opus. Quisquis ad nos accesserit consecrari, regenerari, crismam sibi dari poposcerit, absque scropulo omni per totam prouintiam ipsam tribuat. De cetero autem ipsi cum suo pontifice deo reddant rationem de his omnibus, que in eis christiane religionis dogma deffuerit, nostra coram deo conscientia est (a)bsoluta.

13. Ut in ecclesia, ubi presbiter occisus est, ante satisfactionem ipsius uel plebi, ut congruum ipsi episcopo uidetur, nullus missam faciat; et ut a presbiteris tres ecclesie non destruantur neque semel suscepta ecclesia sine causa relinquatur. Quod si aliter fecerit, donec perdita restituat et ecclesia propria recipiat, excommunicentur.

14. Ut uxores proprie deinceps non dimittantur, nisi propter fornicationem; quod si quis dimiserit, sic permaneat; et ut heredes suos, seruos suos litterate studiis tradant. Quicumque christianitatem perfectam habere cupiunt, ut illi eos instanter corripiant et ipsi eos libenter exaudiant, non ut peregrinos, sed ut proprios.

15. Quod si sacerdotes incontinenter propter ipsam continentiam primam, quam sortitus est, separati a consortio celle, teneat uxorem, si uero aliam duxerit, excommunicetur.

Preveo: Ferdo Šišić, u: Jaroslav Šidak, Historijska čitanka za hrvatsku povijest. Zagreb: Školska knjiga, 1952., 17-19.

1. Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolitski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako, da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: "Gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi."

2. U svim crkavama, za koje se otprije zna da su u njima stolovali biskupi, a sada ima dovoljno svećenstva i naroda unutar granica takve biskupije, neka se postavi biskup; jer prema kanonskim propisima nije slobodno postavljati biskupe u malim gradovima ili selima, da biskupsko ime ne gubi ugled. Nadalje neka onaj, koji još nema biskupije, primi ispražnjenu biskupiju po odluci metropolite i uz suglasnost ostalih biskupa.

3. Budući da se granice određene od otaca nipošto ne smiju pomicati, neka se svaki biskup drži određenih mu granica i neka nikako ne zadire u područje tuđe biskupije. Samo u vlastitoj biskupiji pripada mu pravo da krsti, posvećuje crkve ili zaređuje svećenike i da kao nadležni biskup podjeljuje (vjernicima) krizmu.

4. Posjedi crkava, koje su u čast svetaca dali darovatelji za svoje grijehe, neka se nipošto ne daju u vlasnost svjetovnjacima, jer ono, što je jedamput posvećeno bogu, ne smije više biti podvrgnuto ljudskoj vlasnosti.

5. Ako su koje crkve ili posjedi ispravom vjernika pod prijetnjom izopćenja predano glavnoj crkvi blaženoga Petra apostola nipošto joj se ne smiju oduzimati, jer se i darovatelj i ono, što je darovano, nalaze pod zaštitom Kristova ključara Petra.

6. Ako dopuštenjem božje providnosti u narodnoj buni bude ubijen vladar zemlje, budući da ono, što počine mnogi ostaje nekažnjeno, moraju oni, koji su svijesni krivnje, zbog tog zlodjela davati milostinju za njegovu dušu. Ako je pak sagradio kakvu crkvu ili oslobodio robove, moraju to braniti, a njegovu ženu ili djecu dobrostivo zaštićivati.

7. Ako koji pakosnik, zadahnut đavolskim duhom, po vlastitom naumu, kao Juda, ubije svoga gospodara, neka kao prognanik čini pokoru s kamenom obješenim o vrat i opasan željeznim obručem.

8. Što se tiče dubrovačkog i kotorskog biskupa, kojih je stolica, kako se pouzdano zna, samo jedna, neka tu biskupiju između sebe pravedno podijele tako, da, ako jedan od pastira te crkve umre, drugi biskup upravlja njegovom crkvom, dok ne bude posvećen novi biskup.

9. Što se tiče biskupa Licinija, neka bude zadovoljan i neka ostane u biskupiji, za koju je posvećen. Ako pak taj Licinije ne ostane zakonito u svojoj biskupiji kao njen baštinik, nego kao došljak i stranac dođe u svoju prvašnju biskupiju i htjedne radije tu boraviti, neka ostane, ali kao svećenik.

Nadalje neka nitko ne služi misu u biskupskoj ili župnoj crkvi, dok je njezin biskup ne posveti po kanonskim propisima. Ako to odsada koji drznik bude protiv navedene odredbe u njoj vršio, neka se isključi iz našeg kolegija.

10. Neka se koji biskup naše pokrajine ne usudi promaknuti na bilo koji stepen ikoga, koji upotrebljava slavenski jezik, da služi bogu bilo kao svjetovni svećenik ili kao redovnik. Nadalje, neka mu ne dopusti, da služi misu u njegovoj biskupiji, osim ako bi bila oskudica svećenika; samo po odobrenju rimskog pape može mu dopustiti, da vrši svećeničku službu.

11. Neka biskup Hrvata zna, da je, kao i svi mi, podložan našoj metropolitanskoj crkvi.

12. Ako bi pak kralj i velikaši hrvatski htjeli da sve biskupske dijeceze unutar granica naše metropolije podvrgnu pod vlast svoga biskupa, neka nijedan od naših biskupa po čitavoj njihovoj zemlji niti krsti niti posvećuje crkve ili svećenike. Ipak, tko god za potrebe svoje duše pristupi k nama i zamoli, da u našim sjedištima bude zaređen ili kršten ili da dobije potvrdu, neka mu svaki biskup po čitavoj pokrajini to pruži bez ustručavanja. Uostalom, neka oni zajedno sa svojim biskupom odgovaraju bogu za sve ono, u čemu zbog njih bude trpjela nauka kršćanske vjere. Naša je savjest pred bogom čista.

13. Neka u crkvi, na području koje je ubijen svećenik, nitko ne služi misu, prije nego sam ubojica ili narod ne dade zadovoljštinu, kako se učini prikladnim tamošnjem biskupu.

Neka svećenici ne uništavaju crkvene stvari. Jednom preuzeta crkva neka se ne napušta bez razloga. Bude li koji drukčije radio, neka bude izopćen, dok ne naknadi što je upropastio, i dok crkva ne dobije natrag svoje.

14. Vlastite žene neka se ubuduće ne otpuštaju nego jedino zbog preljuba. Ako je pak tko već otpustio svoju ženu, neka tako ostane.

Neka gospodari daju na nauke one svoje robove, koji god žele da postanu svećenici. Gospodari neka robove oštro kore ne kao strance, nego kao svoje, a robovi neka ih rado slušaju.

15. Ako svećenik ne živi suzdržljivo sa ženom, koju je prvu imao, neka radi suzdržljivosti ne stanuje s njome. Oženi li se pak s drugom, neka bude izopćen.